„HRABRI“ polit-ideološki degenerici i neizlječivi (pro)ustaški kompleksaši – kao svaki put, pod okriljem noći, u gluho doba, uvijek u čoporu – opet su devastirali svih 630 nadgrobnih mramornih simbola presječenog stabla (prekinuta mladost poginulih mladih partizana) na Partizanskom spomen groblju u Mostaru s pratećim objektima - iznimno vrijednu spomeničku cjelinu velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića, bivšega gradonačelnika Beograda koji je bio prisiljen napustiti svoj grad i domovinu zbog prijetnji smrću ultranacionalistički fanatiziranih pripadnika režima srbijanskog vožda Slobodana Miloševića. - piše portal H-Alter čiji članak u nastavku djelomično prenosimo.
Bogdanović je autora i Kamenog cvijeta, umjetničkog monumenta na mjestu bivšega ustaškog konc-logora tzv. NDH u Jasenovcu, najvećeg gubilišta u jugoistočnoj Europi za više od 100.000 nedužnih Srba, Roma, Židova, nepoćudnih ustaškom režimu Hrvata i inih.
Lijepi bosanskohercgovački grad Mostar – unatoč ratnim ožiljcima koji još nisu izbrisani s fasada, kamoli iz etnički očišćenih duša što pamte neusporedivo humanija, demokratskija i prijateljskija vremena od današnjih punih nacionalne mržnje, nepovjerenja, vjerske isključivosti i nečasne prošlosti – nije zaslužio sramiti se sranja (pro)ustaških luzera. Vandalizmom, prostaklukom, nečovještvom ili ičim sličnim nije moguće prepraviti neprepopravljivo, revidirati istinu o Hrvatima na pravoj strani povijesti. Uništiti groblje s krunicom u ruci i raspelom na debelu zlatnom lancu oko vrata, macolom i sprejem u ruci i ne bojati se Boga?
Pred kojim su oltarom klečali, čije hostije gutali i koji vjeronauk polazili ti „katolici/kršćani“ što vandalski, devastacijom i zatiranjem spomena na pale od nacifašističkog terora i kame ustaškoga veleizdajničkog šljama, preimenovanjem ulica i drugih lokaliteta u počast ubojicama, ratnim i zločincima protiv čovječnosti te nasilnim brisanjem sjećanja naraštaja na krvlju oblivene narodnooslobodilačke dane ponosa i slave pokušavaju, je li, uništiti kulturu sjećanja Mostaraca (i ne samo njih) na svoje pobjednike i junake, prokazati ih kao partizanske zločince, a polupismene s ko’ca i konopca ustaške ubojice kao „hrvatske domoljube bez kojih Hrvatske danas ne bi bilo“.
(...)
I bit će tako dok je zdrtnjaka što zaziru od istine poput vampira od prve sunčeve zrake. I neka bude, u demokraciji je i to dopušteno, ako ne dira ni u čiji osobni integritet i ne narušava zakonsku normu. Ako se akteri u raspravama drže temeljnog pravila da su činjenice svetinja, a komentar slobodan. Međutim, kad je spor o činjenicama koje su neupitne – Hrvati su se u tzv. NDH većinski opredijelili za maršala Tita i partizane pod komunističkim vodstvom, ne za Pavelića i ustaše kao podguzne muhe nacifašističkog okupatora, nacionalne veleizdajnike s programiranim genocidom nad Srbima, Romima, Židovima, komunistima i simpatizerima antihitlerovske koalicije. Naravno da su i partizani počinili ratne i zločine protiv čovječnosti, da je bilo osvete tipa milo za drago i 1941.-1945., par godina u poraću, to ne kriju ni bivši partizani niti povijesni dokumenti, ali ni brojem niti motivacijom/smislom ti zločini nisu ni približno argument za izjednačiti ih s programiranim, čak ozakonjenim ustaškim zločinima. Kao što su i branitelji u Domovinskom ratu 1991.-1995. i netom poslije VRA Bljeska i Oluje počinili stravične ratne i zločine protiv čovječnosti za koje nikada nitko nije i neće odgovarati. Ne samo zbog one nakaradne izjave bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“, nego zbog notornog, je li, instinkta da – ne možeš jesti svoje meso. Što baš i nije u redu, ali…
No, ti zločini nisu i nikad neće biti argument poraženoj strani ili ikomu da se Domovinskom ratu odriče karakter pobjedničkoga, obrambenog i pravednoga.
(...)
Jer „žrtva“ nije niti će ikada biti žrtva. Ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje, što (pro)ustaški luzeri ne prestaju dilati: od vjerskih propovjedaonica do političkih govornica i svojih medija. Uzalud vam trud, luzeri! Povijesna istina, pravda i činjenice nisu na vašoj strani, pobijedile su ’45-e s crvenom petokrakom na titovkama! Baš kako pjeva hladnopivski Mile Kekin, pa komu krivo, komu pravo. Pa je, je li, više no glupavo i više no zaludno gubljenje vremena razglabati 77 years later o nekakvom pomirenju ustaša i partizana, jer to nije ni pametno, ni moguće niti potrebno. Rat je završio kako je i zašto završio, a povijest je stavila točku na to crno i krvavo – ne ponovilo se! – razdoblje ljudske gluposti i krvožednosti za koju se platilo gadan ceh. Komu sada, 77 years later treba dokazivati ili lagati o tomu čiji je ćaća bio na pravoj, a čiji na pogrešnoj strani, pa maltretirati i praunuke, tko su bili bad, a tko good gays, tko je koga i zašto naganjao po šumama i gorama i zavrnuo mu vratom, ako ga je dostigao…?
(...)
„Nije Mostar nikakav izuzetak, niti su Mostarci gori od drugih, jer je u svim bivšim jugoslavenskim republikama, negdje više, negdje manje, uništavana antifašistička baština“, zapisao je dr. sc. fra Drago Bojić („Beščašće nad Bogdanovićevim cvećem“, portal tačno.net, 20. lipnja 2022.), teolog, poznati kolumnist niza uglednih medija u regiji, publicist zavidna opusa i – iako svećenik – bespoštedan kritičar uplitanja Crkve u politiku i poistovjećivanja katoličanstva s hrvatstvom/nacijom (u povodu Bleiburga: „Ne može se istodobno klanjati Bogu i Poglavniku“). „U većini slučajeva nije se radilo o incidentima, nego o sustavnom uništavanju sjećanja (damnatio memoriae). (…) Uništavanje Bogdanovićvog spomenika u Mostaru (to je učinjeno i u Vukovaru, op. a.) pokušaj je da se zatre dio povijesti i izbriše antifašistička baština, ali je još više pokazatelj da ovo društvo ne poštuje tuđu patnju i zajedničku prošlost, i ne podnosi lijepo, uzvišeno i metafizičko. (…) Bogdanovićevi spomenici posve su suprotni ondašnjoj komunističkoj ideologiji. Nemaju ništa zajedničko s njom, ni ideje, ni simbole, ni poruke. Zbog toga se Bogdanovićeve spomenike ne može ni tumačiti kroz tu ideološku prizmu, kako to čini dio današnjih antifašista, jer su to dva potpuno različita svijeta. Bogdanović je na svojim spomenicima harmonično povezivao simbole različitih kulturnih i religijskih tradicija, ali uvijek tako da ni jedan od njih ne bude dominantan, da ne našteti ideji i univerzalnoj poruci svojih spomenika. Metafizika mu je bila važnija od fizike, duh od materije, ideja od ideologije.“
Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
edge13.09.2022. u 10:51
......Ovo je mjesto svirepih ubojstava mnogih mostarskih Hrvata nakon "oslobođenja" 45.-te koje je počinila zločinačka partizanska ruka. Zemljište su komunisti nacionalizirali i na njemu počeli saditi borove i 1960-tih neko kamenje kao najgnjusniji način prikrivanja svojih zločina. Stvarno pouzdan izvor informacija!
-
edge13.09.2022. u 10:50
H-alter i Mile Kekin kao pouzdani izvori informacija za preuzimanje članka. Počinitelji nisu pronađeni, ali se unaprijed "zna" da su to napravili katolici, Hrvati. Ovo nije groblje a naročito ne partizansko jer tu nije nije niti jedan partizan sahranjen. Sto... Prikaži sveo tisuća žrtava u Jasenovcu (javna ustanova Jasenovac tvrdi daje to oko 80000 i stalno to smanjuje zbog njihovih grešaka).
-