"Antifašizam nije u izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, to je floskula, U svibnju prošle godine izjavio je u HRT-ovoj emisiji Otvoreno novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović, povjesničar i predsjednik Nadzornog odbora Počasnoga blajburškog voda, suradnik različitih inicijativa za utvrđivanje žrtava poratnog komunističkog terora, posebice među muslimanima u BiH te član Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.

Zbog te njegove izjave (i hobija) veliku halabuku digle su neke ustanove i kulturni radnici lijeve provenijencije, nakon što je Hasanbegović nominiran za ministra kulture. Međutim, nitko u Hrvatskoj nije osvrnuo se na neke druge, također intrigantne, Hasanbegovićeve javno objavljene stavove. Recimo one koje je 2013. iznio u intervju za Glas Koncila.

"Prema stvarnim komunističkim i partizanskim revolucionarima, spremnim na svaku žrtvu za svoju ideju, bez obzira je li riječ o Radi Končaru, Nadi Dimić ili sestrama Baković, iako sam antikomunist, osjećam poštovanje. Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjunkturnim povjesničarima ili 'subverzivnim' aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija, osjećam samo prezir.

Znate, samo je ovdje moguće u isto vrijeme biti titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik 'rodne ideologije', tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci na 'Gay Prideu' ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama.

Samo je ovdje moguće hiniti intelektualnu 'subverziju' i lamentirati protiv neoliberalne ideologije i zapadnog imperijalizma, slušati ocvale veterane europske marksističke misli i kokainske filozofe te 'rušiti' kapitalizam sjedenjem u prvom redu partera s 'fensi' predstavnikom 'hrvatskoga' krupnog kapitala, a sve to pod financijskim pokroviteljstvom ministrice kulture iz stranke na čelu koje je političarka koja sebe vidi hrvatskom avangardom 'slobodnog svijeta' oslonjenog na bespilotne i ostale letjelice Nato-pakta.

To su po mome sudu za mlađi naraštaj i budućnost ključni problemi 'tranzicije' titoističkog i komunističkog nasljeđa u našem društvu, važniji i od same rasprave o naravi Drugoga svjetskog rata i njegovih sudionika na hrvatskom prostoru. Kada bi Vladimir Bakarić, Rade Končar, sestre Baković i Alija Sirotanović vidjeli tu subverzivnu družinu licemjera i lobotomijskih teoretičara sa zagrebačke špice i iz kafića oko kina 'Europa', razočarano bi se okrenuli u grobu.”

Na pitanje o ocjeni titoizma i koji su glavni argumenti protiv titoizma u današnjoj Hrvatskoj, Hasanbegović odgovara:

"Glavni protutitoistički argument u hrvatskom kontekstu trebao bi biti na drugoj strani. Nema sumnje da je Tito bio vješt ratnik, državnik i političar, miljenik ratne sreće i međunarodnih središta moći, kao i uvijek zaokupljen svojim, a ne tuđim interesima. Ali uz ključni dodatak da je bio jugoslavenski ratnik, državnik i političar.

Nema sumnje, Titu u panteonu velikana jugoslavenske misli pripada, možda, najistaknutije mjesto. Da živimo u jugoslavenskoj državi koja je nadživjela slom komunizma, nitko mu ne bi mogao zanijekati ulogu "oca domovine”, a argumenti jugoslavenskih protukomunističkih elementa predstavljali bi tek zanovijetanje koje bi ostalo u sjeni činjenice da je samo jugoslavenska misao povezana s komunističkom utopijom i revolucionarnim entuzijazmom mogla obnoviti jugoslavensku državu nakon sloma 1941. i iskustva međusobnog ratnog ubijanja i istrebljivanja.

Glavni hrvatski protutitoistički argument treba biti činjenica da živimo ili barem mislimo da živimo u hrvatskoj državi koja je obnovljena i proglašena nasuprot jugoslavenskoj državi čiji je utemeljitelj i simbol Josip Broz Tito. Kao što je bilo i ostalo nezamislivo da se trgovi i ulice u obnovljenoj poljskoj državi nakon 1918. nazivaju po bilo kojem ruskom caru, bez obzira na njihove modernizacijske pothvate, a u novostvorenoj Čehoslovačkoj po Franji Josipu ili nekom od Habsburgovaca, nema razloga da se u hrvatskoj državi nastaloj nasuprot i na ruševinama Jugoslavije, bez obzira na sentimente i podrijetlo hrvatske društvene elite, imena ulica nazivaju po istaknutom jugoslavenskom vladaru Josipu Brozu Titu.

Ovdje dolazimo do ključnog temelja neotitoizma. Suvremeni hrvatski apologeti titoizma, tzv. posttitoisti, u pravilu su potpuno indiferentni prema Titu kao "antifašističkom” ratnom pobjedniku, komunističkom ideologu ili socijalnom reformatoru, nositelju ove ili one vanjskopolitičke koncepcije. U njihovoj podsvijesti Tito je najveći Jugoslaven, obnovitelj Jugoslavije i potvrda vrijednosti i superiornosti jugoslavenske ideje. Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu. Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i "postmodernu” neojugoslavensku "dekonstrukciju” i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika".

Komentar
Novo je moguće graditi bez rušenja spomenika na stare vrijednosti i/ili zla iz prošlosti. Kad novo nije vrjednije od starog, ni rušenjem spomenika to nije moguće prikriti. I obrnuto, niti najveći spomenici iz prošlosti ne mogu zasjeniti nove vrijednosti. Rušenjem velikih, mali ljudi ne postaju veći. Dapače. Mada novi ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, ne pripada šovinističkom polusvijetu, izgleda, sklon je poslušati Tita i 'ne držeći se zakona kao pijan plota', bez rukavica, početi mijenjati odnose u društvu. (J. Zovak)

U video prilogu Hasanbegović izlaže svoje viđenje rata između Muslimana i Hrvata u BiH od 23:50 do 44:00 minute