Hrvatska vjerojatno nikada neće moći konkurirati Njemačkoj u proizvodnji automobila, Švicarcima u industriji satova ili Škotima u pravljenju whiskyija. Možda će Hrvatima teško poći za rukom pred svojim domovima ili u dvorištima imati onako besprijekornu tratinu kakvom se diče Englezi. Hrvatske željeznice teško da će ikada dosegnuti brzinu i postići točnost japanskih. Ali zacijelo, svi će složiti se kako Hrvati, a osobito Slavonci, na svojim poljima znaju uzgojiti divovske bundeve, golemu repu, prvoklasnu pšenicu i kukuruz, ili suncokret zavidne kvalitete.

Ostalo je još  550.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, pa zašto to ne prodati kada postoje kupci. Ako se za  10.000 hektara u komadu može dobiti barem 80 milijuna eura, prodamo li sve što je državno eto nama 4,4 milijarde eura. Pa neka sadi što tko hoće!

Kad je prošloga tjedna premijer Tihomir Orešković dva dana obilazio istok Hrvatske - kao nekoć drug Tito poljoprivredne kombinate - pa svraćao u seoska dvorišta, svinjce i štale, kako bi se upoznao s problemom sela i seljaka, u pozadini njegova pohoda Slavoniji bila je namjera pronaći 10 tisuća hektara zemlje u komadu, za koju je zainteresiran strani investitor.

Neki su mediji tada zakukali, kako eto, od Nove Gradiške do Iloka, nigdje u komadu nema toliko zemlje. Imaju doduše Ivica Todorić (Agrokor) i Marko Pipunić (Žito), ali nije im ni na kraj pameti prodati ono što su kupili i okrupnili.

Nismo saznali tko je zainteresirani investitor za kupovinu 10 tisuća hektara zemlje u jednom komadu niti što bi s njom radio, ali sigurno je da toliko zemlje ne kupuje da bi - usred Slavonije - gradio kakav elitni turistički resort, zrakoplovnu luku ili se pak upustio u kakvu mega green field investiciju. Nešto bi na toj zemlji, sasvim sigurno, sadio. Vjerojatno isti onaj kukuruz, žito, ili možda repu i bundevu, kako to čine hrvatski poljoprivrednici.

Pa zašto to onda ne sadimo sami, zašto se premijer upregnuo da nađe toliko zemlje u komadu, i odlučio na dva dana napustiti udobnost Banskih dvora i potegnuti do slavonskih svinjaca i blatnih polja ne bi li našao ono što traži neki inozemni investitor?

Zato što ova država nema još puno toga za prodaju, ostalo je još 550.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, pa zašto to ne prodati kada postoje kupci. Ako se za 10.000 hektara u komadu može dobiti barem 80 milijuna eura, prodamo li sve što je državno eto nama 4,4 milijarde eura. Pa neka sadi što tko hoće!

Nekako istodobno s premijerovom posjetom Slavoniji i potragom za 10 tisuća hektara zemlje u komadu, najavljena je prva reforma Oreškovićeve Vlade, već pompozno nazvana ''reformom svih reformi''. Radi se o spajanje katastra i gruntovnice. Varate se ako mislite da je spojiti katastar i gruntovnicu lakše nego u Slavoniji u komadu naći 10 tisuća hektara. U 3500 katastarskih općina u Hrvatskoj, njih 220 uopće nema nikakve knjige, a u 70 posto preostalih knjige su posljednji put ažurirane u 19 stoljeću! No, zašto je baš sada toliko važno spajanje katastra i gruntovnice? Da bi se, kažu, uvelo reda u zemljišne knjige, jer bez toga teško je očekivati ozbiljne i velike investitore. One koji žele kupiti bar 10 tisuća hektara i to u komadu.

''Reforma svih reformi'' i Oreškovićeva potraga za slavonskom zemljom možda su najava neke nove komasacije čiji je cilj privlačenje stranih investitora. Prije dvadesetak godina, da bi se mogle prodati domaće banke, obavljena je njihova sanacija, a danas, da bi se mogla prodati slavonska zemlja potrebna je komasacija.

A kamo će slavonski seljak kada sva zemlja oko njega bude prodana? Pa radit će na njoj, zaboga. Onako kako na plantažama banana, poljima pamuka ili čaja, danas po Aziji, Africi i Latinskoj Americi rade milijuni sretnih nadničara. Samo što će naš slavonski seljak saditi kukuruz, žito, repu ili bundeve - ovisno o tome što će stranom investitoru donositi najveći profit.