U DEMOKRATSKIM zemljama svatko ima pravo javno iznositi svoje mišljenje, pa i potpisnik ovog priloga uz pomoć kućnog koncentratora kisika. Pritom, nužno je istaći kako su opasni oni koji svoje 'istine' predstavljaju vrjednijima od stvarnih i na taj način osobni egoizma uzdižu iznad općeg dobra.

Odvjetnica Monika Trkulja, Brođanka sa zagrebačkom adresom, u ime i za račun svog klijenta, gradskog vijećnika DP-a i, u ovom slučaju posljedično, tehničkog direktora brodskog gradskog Komunalca, Mateja Pudića, upravo to čini podnoseći Općinskom sudu u Slavonskom Brodu Tužbu za naknadu "nematerijalne štete" od 25 tisuća kuna zbog povrede „časti, ugleda, imena i dostojanstva Tužitelja“. Naime, ova mlada i ambiciozna odvjetnica, a u slobodno vrijeme vrlo aktivna Lionsica, malo se zaigrala kompilirajući pozitivne propise s, uvjetno rečeno, negativnim postupanjima njezina klijenta.

'Uvjetno negativna postupanja' zbog toga što je Pudićevo političko ponašanje, tijekom dužeg procesa konstituiranja slavonsko-brodskog Gradskog vijeća 2021. godine, bilo u potpunom suglasju s političkom praksom u Hrvata - trgovanje funkcijama, a ne programima i to zbog osobnih interesa, a ne zbog potreba zajednice.

Tu hajdučku praksu u hrvatski politički život prvi je uveo onodobni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Koliko beskrupulozan harambaša je bio taj čovjek vidjeli smo tijekom 'Zagrebačke krize' 1995. godine - kad je odbio potvrditi čak četiri legalno izabrana gradonačelnika grada Zagreba jer nisu bili HDZ-ovci. Doslovno na najvulgarniji način, putem svog ordonansa Zlatka Canjuge, kupio je dr. Damira Butkovića i Antuna Šporera, dvojicu zastupnika iz redova HSS-a i tako oktroirao svoju podaničku vlast u Zagrebu.

Najveći hrvatski trgovac političkim 'deputatima', pak, bio je dugovječni zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, koji je sa svojom strankom 'Bandić Milan 365 - Stranke rada i solidarnosti', na izborima zastupnika u Hrvatski sabor 2016. osvojio tek jedan mandat da bi, tijekom tog saziva, a zahvaljujući vlastitom trgovačkom umijeću, stvorio klub od 11 zastupnika s još, kako je govorio, dva-tri „žetončića“ u pričuvi.

Mada je koristio i suptilnije metode, ništa manji trgovac političkim mandatima nije bio aktualni hrvatski kancelar, André Plenković. Dapače, bio je najučinkovitiji jer je svoju vlast održavao isključivo zahvaljujući 'žetončićima'. Naročito s onima koje je čvrsto držao u šaci zahvaljujući stranačkoj instrumentalizaciji proračuna i represivnih tijela države.

Dakle, u Hrvatskoj je potpuno normalna postizborna prijevara biračkog tijela i kupoprodaja stranačkih mandata. Takvi šampioni dobili su i odgovarajuće ime: „Uhljebi“.

Budući da se aktualni predsjednik brodskog Gradskog vijeća i odbjegli SDP-ovac, a sad nezavisni vijećnik Stribor Valenta, kao veteran ovdašnjeg političkog konvertitstva ponaša lukavo, nakon zadnjih lokalnih izbora, bez razumne sumnje, novi sinonim slavonsko-brodskog uhljebstva postao je Mateo Pudić, gradski vijećnik stranke pretenciozna naziva: Domovinski pokret.

Svjestan činjenice kako bi u Gradskom vijeću mogao biti 'jezičina', a ne tek 'jezičak na vagi', brodska perjanica impotentno-prepotentne stranke postavio se sukladno hrvatskoj političkoj praksi, odlučio je svoj status materijalizirati. Budući da je njihov stranački program - digitalizaciju poslovanja i transparentnost trošenja proračuna - prema kazivanju samog Pudića, Grad već provodio, nova zvijezda na brodskom političkom nebu odlučila je sebe osobno situirati u sustavu, dakle, uhljebiti. Nakon pregovora s predstavnicima relativne većine u Vijeću, izborio se za mjesto tehničkog direktora u gradskom Komunalcu, dakako, pod pretpostavkom da će - nakon provedenog natječaja - biti najbolji kandidat za to mjesto. I bi.

Ništa novo, ništa neuobičajeno i za hrvatsku političku praksu, ustvari, ništa nemoralno. Na sreću generacija koje dolaze, i u Hrvatskoj postoje - istina malobrojni ali postoje -  ljudi koji se protive jačanju hajdučkog mentalnog sklopa u društvu; koji se protive uspostavljanju načela suprotnih moralnim navadama civiliziranog svijeta.

Jedna od te vrste ljudi jest i glavna urednica Plusportala Željka Gavranović koja je, nakon iznošenja činjenica, svojim vrijednosnim sudovima ukazala na činjenicu kako u Pudićevom političko-trgovačkom postupanju nije bilo ni „časti“ ni „ugleda“ ni „dostojanstva“. Nije bilo onih ljudskih osobina za koje njegova odvjetnica tvrdi kako ih je, radeći svoj posao, novinarka „povrijedila“.

Drugim riječima, podnoseći tužbu protiv Udruge PLUS kao izdavača Plusportala, Pudićeva odvjetnica želi dobiti sudski pravorijek koji bi potvrdio kako je njezin klijent  postupao „časno“ kad je većini u Gradskom vijeću obećao kako će glasovati sukladno njihovu naputku - za protuvrijednost iskazanu u javnoj funkciji tehničkog direktora gradskog Komunalca, plaći od 11.500 kn neto te 24-satnom korištenju službene Mazde 3 i ostalim pripadajućim prinadležnostima.

Na koji način to pokušava ostvariti gospođa Trkulja vidljivo je iz sadržaja Tužbe koji, uz najbolju volju, neće moći potvrditi niti Pavo Garić, sudac Općinskog suda u kojem - zahvaljujući nedavnom kriminalnom postupanju 11 članova Državnog sudbenog vijeća - još uvijek šefuje notorni sudac Vedran Pavelić.