OD 1997., kada je HDZ krizu vlasti u Zagrebu riješio političkom kupovinom dva HSS-ova vijećnika (čime je osigurao legalnu, ali nelegitimnu pobjedu i kontrolu nad Gradom Zagrebom) preko 2019. godine kada je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić takve 'kupljene' političke prebjege otvoreno nazvao „žetončićima“, pa sve do danas, postalo je uobičajeno da si vladajući na takav način osiguravaju većinu u vijećima, skupštinama,...

Nakon pobjede na izborima 2021. godine, Nezavisna lista Duspara Mirko u Gradskom je vijeću imala devet mandata i za većinu od jedanaest, bila su potrebna još dva vijećnika. Ta su mjesta popunili, danas nezavisni, nekad SDP-ov, Stribor Valenta i novo lice na političkoj sceni - Matej Pudić iz Domovinskog pokreta.

Nekoliko mjeseci nakon što je - u drugom pokušaju - konstituirano Gradsko vijeće Grada Slavonskog Broda, tehnički direktor TD Komunalac postaje upravo - Matej Pudić.

„Satelitska“ koalicija u zamjenu za radno mjesto, dakako, ne može nikako biti dokazana jer je javni natječaj proveden sukladno zakonu, no potrebno je biti tek koji stupanj iznad jednostavne strukture ličnosti, a da bi se zaključilo kako Pudić Komunalčevu fotelju, na pragu tridesete godine života, nikad vidio ne bi, a da to nije bila cijena njegova 'podizanja' ruke za Dusparu.

I kako onda nazivati takvu osobu - ne na osobnoj, nego profesionalnoj razini. Mladi inženjer strojarstva i prvostupnik ekonomije nije učinio ništa drugo negoli se - prodao. Politički, dakako. Pa zašto ga onda danas vrijeđa titula 'najvećeg brodskog uhljeba', kada je to sam pristao/izabrao biti?

Što - zapravo - smeta Mateju Pudiću u Plusportalovom tekstu naslova „Najveći brodski uhljeb pljunuo u lice gradonačelniku Duspari i gradskim vijećnicima“, pokušali smo dokučiti analizirajući jučerašnji „Zahtjev za ispravak objavljene informacije“ koji je - u njegovo ime - Plusportalu dostavila odvjetnica Monika Trkulja.

U nastavku ćemo izdvojiti niz citata iz Zahtjeva koje smatramo spornima i koji „pozivaju“ na našu povratnu reakciju.

1. „... podnosimo Zahtjev za objavu ispravka objavljenih netočnih informacija iznesenih u Članku bez naknade, a kojima su našem klijentu povrijeđena prava i interesi...“

Motiv pisanja Plusportala o vijećniku Mateju Pudiću nije bilo njegovo kašnjenje, nego - primarno - ponašanje nakon ulaska u gradsku vijećnicu tog 26. rujna 2022. godine. Svoje kolege - koji su ga čekali duže od 15 minuta - nije ni pozdravio, a kamoli im se svima naglas ispričao zbog svog kašnjenja. Stoga je nejasno zašto je zatražen „ispravak objavljenih netočnih informacija“ ako su one donosile priču o istinitom događaju kojemu je svjedočilo više od dvadesetero ljudi i komentar (viđenje novinarke) takvog postupka.

2. „... autorica je iznošenjem nepotpunih i neistinitih navoda na jednostran i subjektivan način u više navrata iznijela svoje osobne zaključke, a koji zaključci predstavljaju netočne informacije vezane za našeg klijenta...“

Ničime nije potkrepljeno da su pogrešni ti osobni zaključci autorice teksta (koja komentirajući rad vijećnika 'uživo', dakle, u trenutku odvijanja sjednice niti ne može imati tuđe zaključke, nego čitateljima atmosferu u gradskoj vijećnici prenosi preko osobnog dojma/utiska o tim događajima). Odvjetnica Monika Trkulja na jednostran i subjektivan način brani svog klijenta, a glavna urednica Željka Gavranović svojim je tekstom kritizirala njegovo ponašanje. I dok je nekomu primjer radišnog vijećnika onaj koji - dok njegova kolegica Sanda Livia Maduna govori o Komunalcu, dakle, društvu čiji je on tehnički direktor - tipka na jedan od svoja dva mobilna uređaja, apsolutno nezainteresiran za predmet rasprave, tako je nekomu to motiv za početak snimanja. Sve u svrhu prokazivanja (takvih) neradnika građanima.

3. „... upotrijebljena je galerija od čak 34 fotografije s našim klijentom u prvom planu s ciljem personificiranja istog kao negativca koji navodno čini nekakve nedopuštene radnje...“

Plusportal sam bira načine dočaravanja događaja koje prati za svoju publiku. Snimanje i fotografiranje onih koji su tu da pokorno služe građanima koji su ih izabrali - jedan je od njih. Nitko ne može određivati koliko je fotografija premalo/previše, osim čitatelja koji prosuđuju naš rad. Kakav je Matej Pudić „ispao“ nakon što je Plusportal iz minute u minutu pratio i potom objelodanio njegov „rad“ u Gradskom vijeću, zaključila je sama odvjetnica Trkulja - „kao negativac koji čini nekakve nedopuštene radnje“.

4. „... a njegovo kašnjenje od dvije minute nakon proteka takozvane „akademske četvrti“, nije bitno utjecalo na tijek same sjednice...“

Proteklih nekoliko godina na sjednice Gradskog vijeća Grada Slavonskog Broda, kasnili su mnogi vijećnici. No, zbog njih se nije odgađao početak tih sjednica koje su - gotovo bez izuzetka - počinjale najkasnije tri do četiri minute nakon zakazanog termina. Nepoznato je kako je odvjetnica Trkulja iz tonskog zapisa zaključila navedeno u Zahtjevu kad taj zapis ne sadrži sve ono što se događalo tijekom sedamnaest minuta Pudićevog kašnjenja, odnosno, prije službenog početka sjednice u 9.20 (da je to snimljeno, odvjetnica Trkulja bi, između ostalog, čula prigovore HDZ-ove Anite Holub zbog odgađanja početka sjednice).

5. „... očito kolegijalnom odlukom svih prisutnih vijećnika, čekao se njegov dolazak...“

Još jedna apsolutno neprovjerena i neistinita tvrdnja iz Zahtjeva. Naime, dolazak vijećnika Pudića čekao se isključivom voljom predsjednika Vijeća, Stribora Valente. Kao što smo ranije spomenuli, čitava oporba ovom se nesvakidašnjem postupku čudila te su se protiv njega pobunili, uz riječi „Nadamo se da ćemo ovako u budućnosti čekati i svakog HDZ-ovog vijećnika koji bude kasnio na sjednicu!“ (A. Holub).

6. „Autorica Članka uopće nije ispitala informaciju zašto je došlo do kašnjenja, odnosno, postoji li za isto opravdan razlog...“

Predmet Članka bilo je ponašanje vijećnika Pudića nakon što je zakasnio, a ne prije no što je zakasnio. Kako smo ranije spomenuli, apsolutno je nebitan razlog kašnjenja jer i drugi vijećnici kasne (i to može ostati njihova privatna stvar). No, samo vijećnik Pudić imao je privilegiju da ga svi vijećnici (koji su redom stariji od njega, osim 'susjednog' mu Domagoja Aračića) čekaju punih 17 minuta, a da on potom na svoje vijećničko mjesto sjedne bez pozdrava i bez isprike te, potom, nastavi ne raditi svoj posao - tipkajući na mobitel, razgovarajući s vijećnikom Aračićem, napuštajući vijećnicu i tako dalje.

7. „... iznose potpuno neprovjerene i neistinite informacije izazivajući pogrešan dojam da je isti zaposlen na nepravilan način, odnosno, da je za njega vraćena predmetna pozicija. Takve tvrdnje nisu točne, s obzirom na to da se za predmetno radno mjesto provodio javni natječaj...“

Kada bi javni natječaj s jasno propisanim kriterijima o kandidatima koji ispunjavaju uvjete bio garancija poštenog zapošljavanja, Hrvatska bi bila presedan među svjetskim primjerima demokratsko uređenih zemalja.

Nitko ne problematizira činjenicu je li Matej Pudić (ne)kompetentan za mjesto tehničkog direktora Komunalca, nego način na koji je do tog mjesta došao - 'preko politike'.

8. „Takvim izvješćivanjem koje nadilazi informacijske potrebe javnosti zadire se u zaštićeno područje osobnosti, privatnosti i dostojanstva našeg klijenta čime dolazi do povrede njegovih prava.“

Sve javne osobe i oni koji odluče - ponavljamo - služiti narodu u političkom smislu, podložne su analizi, kritici, propitivanju, sumnji,... Skandalozna izjava Pudićeve odvjetnice Monike Trkulje novinare svodi na ponižavajući položaj nekoga tko bi trebao zaboraviti na bilo što od navedenog te javnosti prenositi isključivo ono što je rečeno/izgovoreno od aktera na (političkoj) sceni. Sve to bez iznošenja osobnog dojma i komentara.

Upravo sudskim i pravnim progonima novinara zbog toga što odluče / se usude „nadilaziti“ puku informaciju, nastoji se zarobiti novinarstvo i začepiti usta onima koji se usuđuju prokazati. Jednako je skandalozno to da si odvjetnica Trkulja dopušta odlučivati što su „informacijske potrebe javnosti“. Upravo sve ono navedeno u članku o Mateju Pudiću kao najvećem gradskom uhljebu temelj je istinite informacije i ispunjava minimalnu potrebu javnosti. Potrebu koju nitko drugi osim Plusportala u tom slučaju nije ispunio. To da je Matej Pudić zakasnio nije nikakva informacija. Informacija je da je pokazao nepoštovanje prema gradonačelniku, Gradskom vijeću te da bahatim ponašanjem sramoti svoje birače.

9. „Autorica predmetnog članka ničim nije potkrijepila tvrdnju o nedostatku kompetencija našeg klijenta, niti je prethodno provjerila rad i učinkovitost istoga, a isto tako iznosi svoje osobne zaključke o njegovom karakteru i osobinama bez valjanog razloga za isto.“

Riječ je o još jednom potpuno neutemeljenom zaključku kojemu je svrha obrana klijenta. No, ona je neučinkovita ako i sama ne donosi dokaze o kompetencijama, radu, učinkovitosti,... Mateja Pudića. Novinari mogu i moraju promatrati i - potom - zaključivati iz toga o promatranom predmetu. Gradski vijećnik koji kasni, a potom se ne ispriča svojim kolegama, niti ih pozdravi - bahat je, nekulturan i neodgojen. To nije ničiji osobni stav ili dojam, nego zaključak proizašao iz analize Pudićeva ponašanja i onoga što stoji u knjizi o bontonu. Vijećnik koji ne sluša svoje kolege nego radije tipka na jednom od svoja dva mobitela, razgovara sa 'susjednim' vijećnicima, izlazi iz prostorije,... - može se svakako nazvati, ali ne radišnim. Ponavljamo, stručne kompetencije vijećnika Pudića nitko nije propitkivao, tek, osvrnuli smo se na njegov način ponašanja u spornoj situaciji.

Odvjetnica Trkulja pogriješila je i u formi svog ispravka jer Zakon o medijima kaže kako „ispravak ne smije biti nerazmjerno dulji od informacije, odnosno, od dijela informacije na koji se odnosi“. Njezin ima 1264 riječi, a članak Plusportala (čak i ako mu pribrojimo naslov) tek 279. Ipak, poštujući osnovna novinarska načela na to da druga strana treba dobiti priliku opravdati se - Zahtjev smo u cijelosti objavili.

Nažalost, on je jednako tako u cijelosti - potpuno promašen. Odvjetnica Monika Trkulja nije uspjela demantirati niti jednu materijalnu činjenicu, nego je - tek - boljševičkim vokabularom iznosila nekvalificiran i subjektivan vrijednosni sud načina rada novinarke i glavne urednice Željke Gavranović, određujući kakva bi uređivačka politika portala trebala biti. Matej Pudić obranjen nije, a procjeni njegove osobnosti i ponašanja sada imamo pravo dodati i ovaj pokušaj gušenja slobode govora u lokalnim medijima.