SLAVONSKI Brod ima najljepši korzo, kej, Tvrđavu,… ima još puno toga lijepog. Ali ponekad dok hodamo uhvati nas jedna posebna tuga, ona koja ne boli naglo, nego polako. Slično onome kada shvatimo da se netko tko nam je bio važan, udaljava od nas. Mi ga gledamo kako odlazi, a ne znamo što bismo rekli da ga zaustavimo. Eh, upravo se tako nekad osjećamo prema Slavonskom Brodu. Ne gubimo korzo, kej, Tvrđavu,… Osjećamo da nešto gubimo, ali to nešto nitko ne izgovara naglas.

Slavonski Brod i sve njegove ljepote nisu nestali, tu su, ali kao da se nekako povlače. Slično starcu, koji se nekad smijao, a danas samo šuti i promatra.

Kada prođemo gradom u poslijepodnevnim satima, možemo pomisliti kako je grad otišao nekome drugom. U to doba, najčešće odzvanja tišina, i to ona prazna. U toj tišini, dok šetamo, skoro možemo čuti svoje misli kako odjekuju na pločniku, između praznih izloga i još praznijih ulica.

Ne tako davno, korzo je bio živi organizam Slavonskog Broda. Ljudi, susreti, smijeh, glasovi. Danas možeš hodati njime pola sata i susresti dvije osobe i psa. Kao da je netko rekao – 'Dosta! Od danas se ovdje živi tiše.' I mi smo ga, nažalost, poslušali.

Gdje su nestali oni mali, nenametljivi trenutci koji čine grad gradom? Gdje su nestale one trgovine koje su mirisale na knjige, kavu, kožu? Gdje su nestale generacije koje su odrastale na ulici? I ono glavno pitanje – jesmo li mi ubili gradski život? Mi, svojom lijenošću, apatijom, navikom da kritiziramo sve, a da ništa ne pokrenemo?

Svi nešto čekamo. Grad čeka da ljudi izađu. Ljudi čekaju da se nešto organizira. Obrtnici čekaju da im se isplati nešto otvarati. Mladi čekaju da netko drugi, pa će i oni. I tako svi čekamo i vrtimo se u krug. Ali dok čekamo uvijek kritiziramo. Naravno, druge.

Jedino su naša vječna utočišta puna – kafići. Ali to je tek mali otok života u moru praznine. Otvorimo vrata lokala i svijet bruji. Zatvorimo ih, grad se opet utopi u tiho sivilo, kao da se život odvija samo iza stakla, a ne na ulicama, gdje zapravo i pripada.

Uvijek ćemo pronaći krivca za sve, pa i za ovo. Kazat ćemo kako je online kupovina kriva pa nema više obrtnika, ili su najmovi skupi. Možemo reći kako je kriva i prometna politika koja ubija spontanost. Krivac može biti i nedostatak događaja koji bi izvukli ljude iz njihovih domova. Možemo pronaći krivca i u navikama ljudi koji možda još nisu navikli na gradski život. Možda u svemu tome i može biti istine. Ali istina je sasvim jednostavnija - grad živi onoliko koliko ga mi živimo.

Slavonski Brod ima prelijepe prostore koji su željni života. Tvrđava, koja može biti kulturni magnet. Korzo – idealna pozornica za ljude. Šetnica uz Savu koja je ljepša nego ikad. I opet čekamo i kritiziramo. Čekamo da netko drugi započne neku tradiciju. Da nas netko povede, jer očito sami ne znamo, ili nismo dovoljno hrabri.

Gradski život nikada neće nestati preko noći. On polako iscuri, neprimjetno, dok ne shvatimo da ga više nema. Isto tako se može i vratiti. Treba malo hrabrosti, kreativnosti, i malo buke. Slavonski Brod ne traži puno, traži samo da ga se živi. Da ga se voli dovoljno da budeš prisutan.

I jednostavno pitanje za kraj – kada si zadnji put bio dio života u gradu, a ne samo prolaznik kroz njega?