KAD god se u Slavonskom Brodu otvori ili najavi izgradnja nove biciklističke staze, reakcije su uglavnom podijeljene. Jedni podržavaju ulaganja i tvrde kako grad konačno ide ukorak s modernim trendovima većih europskih gradova. Drugi odmahnu rukom i kažu kako se radi o bačenom novcu jer će ljudi ionako nastaviti voziti automobile i za udaljenosti koje mogu prijeći pješke. A istina je, kao i obično, negdje između.

U tijeku infrastrukturna transformacija

Može li grad s više od 30 km novih staza postati „biciklistički“?

Posljednjih nekoliko godina Slavonski je Brod dobio kilometre novih biciklističkih staza. Neke su uređene, neke proširene, neke povezane s dijelovima grada koji prije nisu imali nikakvu biciklističku infrastrukturu. Složit ćemo se kako to izgleda odlično, ali na papiru. Grad ulaže, projekti se provode i teško je bilo kome reći kako se ništa ne radi.

Ali dovoljno je stati desetak minuta uz bilo koju prometniju cestu, vidjeti i postaviti jednostavno pitanje – jesmo li doista postali biciklistički grad? Nismo!

Željka Gavranović / PlusPortal

Ne zato što su staze loše ili što ih nema dovoljno, već zato što mentalitet ne nastaje asfaltom. Možemo imati stotine kilometara iscrtanih biciklističkih traka, ali ako većina ljudi i dalje sjedne u auto kako bi otišla po kruh udaljen pet minuta hoda, onda problem nije u infrastrukturi.

Godinama smo navikavani na drugačiji način života. Automobil nam je postao produžetak dnevnog boravka. Autom se ide na posao, u trgovinu, po dijete u školu ili vrtić, na kavu. Nije ovo slučaj samo u Slavonskom Brodu. Automobil je produžetak dnevnog boravka u većini hrvatskih gradova.

Ne možemo očekivati da će nekoliko kilometara novih staza preko noći promijeniti naše koje su stvarane desetljećima.

S druge strane, bilo bi pogrešno tvrditi kako staze nisu bitne. Svakako da jesu. Bez njih nema ni mogućnosti bilo kakvih promjena. Sigurno nitko neće voziti bicikl ako će imati strah za vlastitu sigurnost ili obilaziti parkirana auta. Možemo kazati kako je infrastruktura osnovni preduvjet, ali nije i konačno rješenje.

Prava će promjena doći kada građani bicikl budu doživljavali kao normalno prijevozno sredstvo, a ne kao rekvizit za vikend rekreaciju.

Možda nismo često razmišljali o pitanju o kojem bi trebali i građani, ali i oni koje vode grad razmišljati. Što želimo da Slavonski Brod bude za deset ili dvadeset godina? Ili kakav vidimo grad u skorijoj budućnosti? Možda želimo grad u kojem će svaki slobodni komad prostora završiti pod parkiralištem? Grad u kojem će se prometne gužve rješavati izgradnjom novih parkirnih mjesta? Ili grad u kojem će ljudi bez razmišljanja biciklom odlaziti na posao, u trgovinu ili tržnicu?

Možda se ne možemo uspoređivati s Amsterdamom. A ne možemo ni preko noći imati svijest o biciklu kao oni. No, valjda možemo postati grad u kojem je sasvim normalno vidjeti liječnika, profesora, gradonačelnika, župana ili poduzetnika kako na posao dolazi biciklom. Nekad to nije bilo ništa neobično. I ne treba uvoditi ništa novo. Samo treba vratiti naviku koju smo već imali. Možemo imati izgrađene i uređene staze od nekoliko stotina kilometara, ali one će biti beskorisne ako ih ne budemo znali koristiti. Gradovi se mogu graditi, asfaltom, betonom i projektima. Ali mentalitet se gradi dosta sporije.

Za kraj, bar ponekad ključeve automobila nije potrebno uzeti u ruke.