KAVA je omiljeni napitak skoro svakog čovjeka. Posebno u našoj sredini, kava nije samo kava. Kava je postala svakodnevni ritual. Posebno u jutarnjim i prijepodnevnim satima.

Slavonski Brod je poseban grad kada je u pitanju ispijanje kave. Puno je lokala, ali u skoro svakom ritual ispijanja kave je postao svakodnevica. U skoro svakom lokalu postoje stolovi za koje se zna tko tu sjeda, kada sjeda i zašto sjeda. Nije to rezervirano, nema natpisa.

Ali ako u osam ujutro sjedneš na pogrešno mjesto, osjetit ćeš to. Neće ti nitko reći – oprosti, to je naše mjesto - ali će te pogledati. I to je dovoljno.

Uglavnom, ujutro dolaze skoro isti ljudi. Neki u radnim odijelima, neki u košuljama, neki u onome u čemu su spavali. Nema pravila. Prva kava se ne pije. Prva kava se ispija.

Možda je druga kava ta koja se pije, ona prva ide dok još gledaš kroz prozor i pokušavaš se sjetiti koji je dan.

O čemu se priča na toj kavi? Ni o čemu i o svemu. O tome kako je susjed opet parkirao na mjestu gdje ne smije. O tome kako su digli cijenu kruha. O tome je li bolje ići na more u lipnju ili u rujnu. O tome kako je netko umro, a jučer je bio tu. Jučer je bio tu – u osam ujutro zvuči drugačije nego u podne. Zvuči nekako teže.

Ono što nas uvijek iznenadi na tim kavama, jest činjenica koliko se tu zapravo zna. Ne mislimo na tračeve, mislimo na informacije koje nigdje ne pišu. Tko popravlja bojler, koji majstor neće doći, gdje se može naći nešto što više nije u proizvodnji. To su informacije koje grad nosi u sebi, a koje se prenose samo za stolom, u osam, uz prvu ili drugu kavu. Nitko ih ne zapisuje.

Ako taj stol nestane, nestat će i to znanje. Mladi ljudi ovdje uglavnom ne sjede. Oni će uzeti kavu za ponijeti, pogledati u telefon i otići. Ne krivimo ih. Njima je taj stol možda dosadan, spor, nepotreban. Ali pitamo se gdje će oni naučiti ono što se ovdje nauči, a da nikoga ne pitaš

Gdje će saznati da je čovjek iz treće ulice dobar s vodom, ali da ga moraš zvati prije sedam, jer poslije ne odgovara. To se ne uči na internetu.

Nije ovo nostalgična priča o tome kako je nekad bilo bolje. Nije bilo bolje. Bilo je drugačije, a razlika je u tome što se tada znalo gdje se ide. Danas se zna manje, ali se više govori. I to je u redu.

Ono što nas zapravo zanima je ovo - ako u ovom gradu u osam ujutro više nitko ne sjeda, nego svi žure, što će ostati od tog znanja koje se ne piše? Hoće li se prenijeti preko poruka, preko grupa, preko nečega što još ne postoji? Ili će jednostavno nestati, tiho, kao što nestaju stvari koje nitko ne primijeti dok ih više nema. Ne znamo odgovor. Ali znamo da ćemo sutra u osam biti tamo. Druga kava, isti stol, isti ljudi. I to je za sada dovoljno. Jer ne možemo svi razumjeti što je kava.