Ž.G.

SAVA je ovih dana nekako neobično tiha. Povukla se, otkrila ono što inače skriva i ostavila dojam da je netko odjednom smanjio i život rijeci. Gledamo vodostaj i brojke koje nam možda na prvi pogled ne znače puno. Minus ovaj, minus onaj centimetar. A zapravo bi nas to trebalo (za)brinuti. 

Ž.G.

Jer voda je jedna od onih stvari o kojima uglavnom ne razmišljamo dok je imamo. Otvorimo slavinu i voda poteče. Operemo ruke, natočimo čašu, skuhamo ručak. Normalno. Podrazumijeva se. Sve dok se jednog dana ne počnemo pitati – što ako je nema dovoljno? 

Ova niska Sava nije samo priča o rijeci. Ona je podsjetnik da se nešto mijenja pred našim očima, a mi još uvijek živimo kao da će sve uvijek biti isto. 

Ž.G.

Slavonski Brod ima rijeku uz koju je odrastao. Sava je dio grada čak i onda kada o njoj ne govorimo. Ljudi šetaju uz nju, pecaju, gledaju preko nje prema Bosni, pamte poplave i visoke vode. Nekima je posao vezan za rijeku, nekima je njezina ugodna obala samo mjesto za šetnju. Ali rijeka je tu, oduvijek. 

I možda smo upravo zato zaboravili koliko vrijedi. Kad nečega ima svaki dan, prestanemo to cijeniti. Isto je s vodom, ali i s mnogim drugim stvarima. Ove godine suša nije samo problem poljoprivrednika. Ona se vidi i na tržnici. Neke robe nema kao prije, neka je skuplja, a ljudi koji žive od zemlje sve više ovise o vremenu koje više nije onako predvidljivo kako su ga nekad poznavali. 

Ž.G.

Stariji će reći da je uvijek bilo sušnih godina. I jest. Ali možda je razlika u tome što danas sve češće govorimo o ekstremima. O velikim vrućinama, sušama, naglim promjenama vremena, pa onda o poplavama kad kiša konačno dođe. Kao da vrijeme više nema mjeru. A mi se i dalje ponašamo kao da će se stvari nekako same vratiti na staro. A neće.

Ne mora to stvoriti paniku. Ne treba od svake niske vode raditi katastrofu. Ali trebalo bi značiti da malo ozbiljnije počnemo razmišljati o vodi. O tome kako je čuvamo. O tome koliko je trošimo. O tome kakvu poljoprivredu možemo imati ako ljeta budu sve suša. O tome jesmo li spremni ako se ovakve godine počnu ponavljati. Jer najgore što možemo napraviti jest čekati da problem postane dovoljno velik da ga više nitko ne može ignorirati.

Često se kod nas tako radi. Dok nešto funkcionira, ne pitamo se zašto funkcionira. Kad prestane funkcionirati, onda tražimo krivca. Možda bi ovaj put trebalo drugačije. Možda bi niska Sava trebala biti razlog da pogledamo malo dalje od današnje brojke na vodomjeru. Jer voda nije samo ono što vidimo u rijeci. Voda je hrana. Voda je poljoprivreda. Voda je život sela i gradova. Voda je sigurnost koju uzimamo zdravo za gotovo. 

I zato je možda ova Sava, ovako povučena i niska, došla kao neugodan podsjetnik. Da neke stvari počnemo cijeniti prije nego što ih počne nedostajati. Jer kad voda nestane, već je kasno da se pitamo koliko je vrijedila.