SLAVONIJA danas više nije samo prostor iz kojeg se odlazilo i još uvijek odlazi, već je i prostor koji se promatra izdaleka, iz stanova u Njemačkoj, s gradilišta u Austriji, iz bolničkih hodnika Irske. Ali se Slavonija i iz Zagreba promatra kao mjesto koje je jako daleko. Iseljena Slavonija postoji, ali rasuta po Europi i zaboravljena od Zagreba. Slavonija je još živa kroz pozive roditeljima, povratke za blagdane i obećanja iz Zagreba. Često čujemo i onu rečenicu – jednog dana se možda i vratim. Ali je pitanje, hoće li tada imati kamo.

Analizira Ivan Majstorić

Službene brojke ozbiljno podcjenjuju razmjere odlaska iz Slavonije

Iseljavanje je duboko promijenilo demografsku, ali i društvenu sliku regije. U Slavoniji se više ništa ne planira dugoročno. Ovdje se već neko vrijeme razmišlja kratkoročno. U selima se broje djeca kako bi se skupio makar jedan razred, a u gradovima se strahuje hoće li bolnice, škole i javne službe imati dovoljno ljudi da uopće funkcioniraju. Perspektiva se suzila na puko održavanje sustava, a razvoj je postao apstraktan pojam iz strategija koje rijetko silaze na teren.

Posebno zabrinjava činjenica da nisu otišli samo nezaposleni i socijalno ugroženi, nego čitave generacije obrazovanih, radno sposobnih ljudi. Slavonija je izgubila učitelje, doktore, medicinske sestre, inženjere, zanatlije. Izgubila je sve one koji su srž društva. Bez te srži ili sredine, teško je imati stabilnu zajednicu. Ostaju oni najstariji, oni koji nemaju mogućnosti otići.

S druge strane, iseljena Slavonija postaje sve važniji, ali zanemaren resurs. Ljudi koji su otišli stekli su redne navike, znanja i iskustva iz uređenijih sustava. Oni znaju kako izgleda država koja funkcionira, gdje se trud mjeri rezultatima, a ne poznanstvima. Ali povratak za njih nije pitanje emocija, nego uvjeta. Nostalgija nije dovoljna ako je presreću birokratske prepreke, nesigurnost i osjećaj da se ništa suštinski nije promijenilo.

Problem je i u društvenoj klimi. I one koji bi se vratili, često se dočekuje s nepovjerenjem, kao da su otišli iz komocije, a ne iz nužde. Umjesto da se njihovo iskustvo prepozna kao prilika, ono se relativizira ili ignorira. Time Slavonija dvostruko gubi - i ljude koji su otišli, ali i šansu da se kroz njih nešto promijeni.

Budućnost Slavonije nije moguće graditi na nostalgiji, folkloru i povremenim projektima bez kontinuiteta. Ne može se temeljiti ni na pozivanju na strpljenje. Potrebna je jasna i dugoročna politika koja će ljudima dati razlog da ostanu ili se vrate.

Ako se perspektiva ne promijeni, iseljena Slavonija će nastaviti rasti ne samo brojčano, nego i emocionalno. A ona stvarna, fizička Slavonija nastavit će se prazniti i starjeti. Regija tada neće nestati s karte, ali će nestati iz svakodnevnog života, iz planova mladih, ali i iz budućnosti zemlje.

Ako Slavonija ostane bez ljudi, neće joj pomoći ni autoceste, ni strategije, kao ni fondovi. Prazna kuća ne proizvodi, prazna škola ne obrazuje, prazno selo nema budućnost. Iseljena Slavonija već sada pokazuje koliko je visoka cijena ignoriranja problema. Ona se plaća izgubljenim generacijama, a te generacije ne možemo vratiti čak i da novac postoji.

Zato je pitanje perspektive iseljene Slavonije zapravo pitanje odgovornosti. Odgovornost politike da prestane nuditi obećanja bez rokova, ali i odgovornost društva da prestane normalizirati odlazak kao jedinu razumnu opciju. Jer dok god se mladima poručuje da je sreća negdje drugdje, Slavonija će ostajati tek uspomena koja se posjećuje nekoliko puta godišnje.