SLAVONSKI je Brod smješten na prelijepom djeliću planete Zemlje. Gdje god se okrenemo vidjet ćemo prirodne ljepote. Zelenilo, rijeka, plodna zemlja. Prometno smo čvorište i cestovno i željezničko. Za oko dva sata vožnje stignemo u Zagreb, Beograd ili Sarajevo. Kažu da je Slavonski Brod najveći grad na granicama Europske unije. Da smo mogli birati, ne bismo izabrali ljepši položaj za svoj grad. Kazali bismo - priroda ili Onaj gore, dali su nam sve najljepše.

A kako se mi odnosimo prema onome što nam je darovano?

Prvi čovjek stvoren je od zemlje. Isti taj prvi čovjek protjeran je na zemlju. Život je proveo na zemlji. Na kraju, on je završio u zemlji.

Dakle, zajednička sudbina svih nas potomaka prvog čovjeka jest zemlja. Zemlja je naše jučer, danas i sutra. 

Također, zajednička nam je sudbina da istražujemo sve ono što nas okružuje, upoznajemo svoju okolinu, ali i čuvamo. Mi, ovdje u Slavonskom Brodu, drugi u Tokiju, a treći u Gvineji.

Današnje suvremeno doba suočeno je s velikim svjetskim problemima, a jedan od najvećih je ekološka kriza. Možemo pomisliti kako pojedinac i nema utjecaj na globalne tokove ekoloških problema. Ali svatko svojim djelovanjem doprinosi svemu - pa i ekologiji.

Odnos pojedinca prema zemlji je jako bitan. Jer za čovjeka, za svakog pojedinca - zemlja je sve. Ona je njemu izvor, stanište i utok. Ljudsko tijelo je od zemlje i ima svoj krvotok. Isto tako i zemlja ima svoj krvotok, svoje rijeke, biljke, šume. Svaki čovjek ima ćud, ali i zemlja ima svoju ćud. Čovjek se brine o svom tijelu, uljepšava ga, ali isto tako treba i zemlji činiti. Bolesti ugrožavaju naše živote, ali zagađene rijeke, izvori i zrak ugrožavaju život zemlji.

Koliko se mi brinemo o djeliću zemlje koji nam je darovan?

Koliko je samo divljih deponija smeća po gradu i okolici? Na svakom koraku možemo vidjeti papiriće, opuške od cigareta, žvakaće gume. Uništene klupice, parkirane automobile na zelenim površinama. Sve su to slike koje svakodnevno gledamo u Slavonskom Brodu. Odnosimo se prema zemlji kao da nije naša, kao da nismo od nje, kao da ne živimo na njoj ili kao da se nećemo vratiti u nju. Ne možemo kriviti druge za nered, komunalne radnike, gradske službe, kad sami činimo nered na zemlji. 

Ne trebamo čekati da udruge ili organizacije sade nova stabla. Zašto trebam posaditi hrast? Pa možda sam upravo ja posjekao taj hrast koji je zasadio moj djed. Zašto trebam zasaditi trešnju? Možda se trešnja s koje sam toliko plodova pojeo osušila. Zašto trebamo brinuti o planeti Zemlji? Ne trebamo to raditi zato što je utemeljen Dan planete Zemlje 22. travnja 1968. godine... i svake godine se obilježava.

Ne treba nam taj dan da bismo se brinuli o našoj majci zemlji. Nitko od nas ne bi trebao biti savjesniji važnosti našeg staništa na možda najljepšem komadiću zemlje.

Čovjek zaboravlja da je sva snaga koju dobije upravo iz zemlje. Zar onda ne bi trebao svaki naš korak biti usklađen s našom zemaljskom misijom?

Civilizacijska raskoš i urbana staništa ne mogu biti doprinos ekologiji. Ali ako već postoje takve raskoši i staništa opet smo ih dužni čuvati. Čovjek je stvoren od zemlje kao najprofinjenije biće. Ako sačuva svoju profinjenost, sačuvat će se i od moralnih posrnuća. Čuvajući svoju profinjenost, čovjek svakako čuva i prirodu i prirodno okruženje. Možemo kazati kako je ekološka kriza samo rezultat duhovne krize. A ta kriza nije mimoišla ni Slavonski Brod.