NITKO nije imun na blagdansko vrijeme, čini se čak da baš ovo predstojeće, ljude povezuje ili udaljava, htjeli ne htjeli, vidimo sve što se događa i sve to nas potiče na razmišljanje, propitivanje, često i moraliziranje. Upitani moramo li djelovati ovako, sami si često dajemo odgovor - moramo.

Nakon toga, uslijedi niz opravdavanja koje ide smjerom vremena/epohe u kojemu/kojoj živimo. Ipak, ako već ne možemo utjecati na to nas osobno okružuje, onaj svijet ili dio svijeta s kojim smo u doticaju, na ljude s kojima smo bliski ili s njima imamo stanovitih problema, ljude koje gledamo, koji nam prilaze ili ih vidimo iz topline vlastite kuće.

Razmišljajući o vremenu došašća, o porukama koje je potrebno podijeliti, a ostavljene su nam u nasljeđe, onim bitnim kako ne bismo izgubili ljudskost, sjetila sam se prekrasne priče  “Božić djeda Martina” - prvenstveno napisane djeci, ali, itekako važnoj za odrasle.

Ovu priču je napisao Ruben Saillnes (evangelički pastor, autor i glazbenik), dok ju je Lav Nikolajevič Tolstoj preradio zbog čega se često navodi i kao autor (a ovdje možemo govoriti i o univerzalnosti same priče, njezinoj primjenjivosti istine kojom progovara!). Toplina priče, lijepa poruka puna altruizma i simbolike, puna potrebe za oživljavanjem čistog kršćanskog nauka o ljubavi, upozorava nas kako do buđenja ljudskosti možemo tako lako doći, no, nekako, taj lak put zaboravljamo komplicirajući međuljudske odnose. Puno teoretiziranja, pokušaja da od njih učinimo suviše kompleksne, razdiruće, natjecateljski naklonjene komunikacije, gdje je važno ostaviti dojam na druge, nužno socijalno udaljene pojedince ili grupe, jer se želimo prikazati boljima, vrjednijima, pametnijima, mudrijima, obrazovanijima etc.,  smatrajući kako ćemo samo onda doći do žuđene društvene pozicije i ugleda - od nas stvaraju ljude čija ljudskost se postepeno gasi i prijeti nestajanju.

Poniznost ima veliku važnost u odnosima. Ona nije znak slabosti ili odustajanja od sebe. Baš suprotno, ona je znak dominacije razuma. Uz pomoć poniznosti kadri smo samopropitujući se, uočiti vlastite greške i egoizam. Tek tada se možemo istinski nasmijati sebi i poći dalje, jer ćemo znati kako o sebi znamo ipak toliko ili dovoljno da ne bismo ponavljali iste greške, no, i da na temelju vlastitih grešaka možemo upozoriti druge da ih ne čine - a tada smo na istinskom tragu altruizma/djelomičnom ispunjenju ljudskosti i postajanja čovjekom. 
Ipak, ova priča je puno jednostavnija i njezina živost i primjenjivost može se označiti jednom riječju, a ona je dobrota.

Postolar, djed Martin kome se u snu javlja Isus, nakon što je čitao evanđelje pa usnuo, javlja mu kako će ga posjetiti, a djeda ostavlja u čuđenju, ali i čekanju uz osnovno pitanje – kako će ga prepoznati. Nakon što ugosti promrzlog smetlara, majku s djetetom, prosjacima dijeli novac i kruh, tužan, zaključuje kako ga Isus ipak nije posjetio ili je samo sanjao, pita se je li došao, a on ga nije prepoznao.

Nakon što nanovo zaspe navečer, sobu mu ispune svi ljudi kojima je taj dan pomogao. Badnjak i Božić su samo dva dana kada se odvija radnja priče, a ona je sažela čitav smisao došašća i blagdanskog vremena.

Djed Martin se pita: “tko ste vi?”; dobivši odgovor: “Bio sam gladan i nahranio si me, bio sam žedan, napojio si me, bilo mi je hladno i pozvao si me k sebi. Svi ovi ljudi kojima si danas pomogao - sve vrijeme, dok si pomagao njima, pomagao si meni!” - shvaća da ga je Isus ipak posjetio.
Isus je bio sav taj poniženi, promrzli, gladan, siromašan svijet u potrebi, a djed Martin je za sve te ljude imao lijepu riječ, šalicu kave, cipelice za dijete - najljepše koje je napravio i čuvao, novac, kruh...a sam je živio vrlo skromno, zadovoljan i sretan. On je prema ljudima bio iskren, suosjećajan, pun istinske potrebe da im pomogne, da ih utješi, sasluša, s njima podjeli to što ima i što im je potrebno.

Zato, on nije dobrotu „odglumio”, on ju je živio. Kada napokon djed Martin kaže: “Ipak je na kraju došao!” - priča se vraća na ukazivanje na poniznost i skromnost, dobrotu gdje sve ono što mislimo kako je vrjednije od toga blijedi. Djed Martin, iako neobrazovan, znao je pokazati ljudskost, prepoznao je potrebite, dijelio je ono što je imao. Zašto?

Jer ljubav je univerzalan jezik iskazan istinskom dobrotom. Vjerujem kako nije loše pod lampicama osvijetljenih sela i gradova podsjetiti se na to!