OKUPLJAJUĆI se za blagdanskim stolom, kakav god da on jest, i kakvi god da mi sami jesmo, možemo jedni drugima zahvaliti za iskustva međusobne interakcije iz koje svakako nešto naučimo. Obitelj i prijatelji, primarne grupe kojima bismo trebali pripadati, i kojima se većina nas sada najviše posvećuje, i većinu podsjeća na ugodu zajedništva, osim zajedničkog blagovanja, često podrazumijeva i druge aktivnosti, spremanje ili pripremu, zajedničke molitve uz zahvalu, ali često i zajedničko gledanje blagdanskog programa kako bismo i tako dijelili ono što imamo na raspolaganju. Iako program nisam stigla pregledati pa mi nije poznat ponuđeni sadržaj, znam kako već godinama baš u ovo vrijeme portali, ali i novinski dodatci s programom, izdvajaju prigodne filmske sadržaje kreirajući svake godine blagdanski filmski ukus bombastičnim listama hit blagdanskih filmova.

Do bezbrižnosti se teško dolazi, a ako do nje i dođemo, ona nije trajno stanje. Upravo ta nepredvidivost i ljudska nestalnost, dovodi nas na ivicu tragedije ili tragičnog osjećanja; ne možemo zatočiti osjećaje niti sjećanja, sretne trenutke iz neke prošlosti, mladost, ljude koji su nekoć bili s nama, ne možemo djecu natjerati da uvijek budu djeca kako bismo im se radovali i posvećivali im pažnju.
Nepredvidivost vremena sukladna našim stanjima duha, potragama za zadovoljstvima i smirajem, zapravo, često izazove sjetu koja je neizlječiva ako ostanemo sami.

No, vjerujem kako ta stereotipizacija ne treba biti prisutna. Blagdanski ugođaj može biti komična transformacija, šala, deformulacija svega s čim računamo duboko vjerujući u hiperbolizaciju stvarnosti.

Skromnost i zahvalnost i sada trebaju uzeti maha, jer nismo sami na svijetu. Oko nas postoje ljudi kojima svaka gesta može puno značiti: od čvrstog stiska ruke, do čestitke koja nije samo kurtoazna. Mi itekako možemo jedni drugima stvarati ozračje ljubavi i praštanja, ako smo na njega spremni, ali moramo početi od sebe. Mireći se s apatijom, ne mijenjamo sebe, a druge potičući na pesimizam, podsjećamo kako su nebitni, neprijateljski raspoloženi prema sebi te tako stvaramo neprijatelje oko sebe da bismo se osjećali sigurnim u beznađu.

Ovaj film ne podsjeća na sebično sebeljublje, nego na djela milosrđa koja smo u stanju provesti u djelo kao pojedinac, ali ne kako bismo se njima hvalili, nego kako bismo uistinu vidjeli druge i uživali i njihovom prisustvu jednakim snagama.

Kada već toliko trošimo vremena na sebe, da bismo se shvatili, što se čini iluzornim, možemo se okrenuti onome što smo učinili drugome bez naknade. Nekome sigurno jesmo činili dobro, nismo li?

(Sigurna sam da jesmo!)

Tada ćemo spoznati da u nama ipak ima ljubavi koja grli cijeli svijet; jer, svaka osoba u sebi nosi svijet, nije samo ime i prezime, samo dobrih ili loših osobina.

Koristim priliku zaželjeti svima sretan Božić! Jer, čestitka nema granicu, nije ovisna o našim blagdanskim preferencijama. Jednako kao i blagoslov... stoga, čini se kako je sve jasno!