SLAVONSKI BROD - Iako je izložba “Zagreb na bis!” otvorena istoga dana kada se odvijao koncert Kriesa, odlučila sam pisati najprije o koncertu. Razlog je jednostavan - izložba je otvorena do 1. ožujka 2026. godine.

Piše Ivana Seletković

Bili smo sinoć u Centru mladih. Ovo su glazbenici koji znaju što rade!

Nakon gledanja fotografija, plakata, ulaznica, memorabilija, potpisanih setlista,... i čitanja kratkog popratnog teksta uz svaki koncert pa, u intermezzu, i razgovora s ljudima i autorom izložbe (kustos Juraj Sekula), razmišljam i kako su svijetu potrebni ljudi koji se ne libe biti odvažni, ali i iskreni, i što je najvažnije, hrabri u iskrenosti koja spašava.

Vladimir Jevicki

Supkulture će uvijek postojati kao izraz bunta protiv postojećeg ili kao odraz specifičnog načina života i djelovanja. Zato se čini kako pojedinačno pripadamo supkulturama i nesvjesno čak, preuzimajući obrasce ponašanja, pravila odijevanja, načine komunikacije i sl. u nekom postupku internalizacije normi i vrijednosti.

Pitanje - Što slušaš? - smješta nas u društvene pozicije vidljivih razlika i to na način privlačenja ili odbijanja pojedinaca ili grupa. Ako nas intrigira razlika, a uz to ne odbija iz bilo kojeg razloga, želimo prići i upoznati novost s kojom se susrećemo. U suprotnom se priklanjamo onima koji su nam slični.

Vladimir Jevicki

S obzirom na činjenicu da se pripadnici supkultura (svi mi!) ponekad služe agresivnijim načinom skretanja pozornosti na sebe i na svijet, koristeći se postupcima – u ovome slučaju glazbom i nastupom na sceni, kao upozorenjima na netoleranciju korištenjem drugačijih mehanizama ili pristupa izražavanja, čine to kako bi ukazali na razlike koje isti taj svijet čine bogatijim i “raznolikijim” da bi opstali u istome svijetu.

No, postavlja se pitanje što se događa ako sudionik događaja – promatrač, nije zadovoljan viđenim i onim što je čuo, ako nije zadovoljena njegova potreba za uklopivošću tada na licu mjesta ili ako vidi i čuje drugačije? Je li njegov otpor opravdan?

Mislim kako je ovdje potrebno zastati, jer problem sviđanja ili nesviđanja, odobravanja ili neodobravanja ne bi trebao biti njezin cilj, jer cilj je sloboda koja može uključivati i to (nesviđanje/sviđanje), kao i granice slobode kada takvi komentari postaju instrumenti rukovođenja. Jer, autoru je bila omogućena iskrenost u eksperimentalnoj fazi, da bi ukazao na slobode ne isključivo glazbeno-scenskog izražavanja, nego i korištenja slobode u javnom prostoru kao i njezinim granicama kada funkcija postaje u ulozi isključivosti.

U ovome slučaju cenzura može izostati zbog upiranja prstom baš u – cenzuru?

Vladimir Jevicki

Autor izložbe nije pokazao oduševljenje svakim koncertom, nekad opisuje smiješne situacije, nekad pokazuje osobit interes, ali i iznevjerena očekivanja ili se čak i pita čemu je služio neki postupak aktera na sceni, opisuje gužvu, udobnost sjedećeg mjesta, snalaženje u neobičnim situacijama ili navike, atmosferu... jer svemu tome je trebao pristupiti kao pojedinac.

Ako ćemo suditi o javnom prostoru i poziciji onoga tko izvještava bez ograničenja, a uz osobni komentar i predodžbu, onda izvještaj trpi samo autorstvo pojedinca i to bez onoga tko nije sudionik događaja.

Sloboda može u ovome slučaju biti zajamčena ako to uistinu jest.

Javni prostor gdje je mnogima zajamčena velika uloga i prostor, zapravo, javno mnijenje kroje prema afinitetima vlastitih interesnih grupa i zbog vlastite pozicije u tom javnom prostoru. Isto se događa i na svim poljima djelovanja gdje se nalaze i umjetnosti i novinarstvo.

Izvještavanje s unaprijed predanim scenarijem onda nije izvještavanje nego je plesanje valcera s točno određenim pokretima u zadanom ritmu.

Da, cenzura jest potrebna, privatna i javna, ali ako prijeđe u sferu trajne autocenzure nastaje problem jer tada izbjegavamo odgovornost jer nismo slobodni.

Na pitanje slobode je teško odgovoriti, ali na pitanje odgovornosti za uskraćivanje nije ako nemamo skriveni cilj – manipulaciju pod svaku cijenu.

Iz nekog razloga, danas sam se sjetila kralja Edipa koji je sam sebi iskopao oči. Oči gledaju kroz povjerenje i iskrenost, očima gledamo ljude, a ne samo sebe.

U pokušaju razumijevanja nepozvane slike u mentalnu projekciju svijeta, pokušavam shvatiti samo njezin mali dio, svoj, kojemu je potrebna stalna obnova. Pronađenu kockicu u pokušaju izgradnje minijaturne vlastite sobe, objasnila sam si ovako: srce možda može znati.

Ondje gdje ga nema, ni oči ne vide jasno.

Edipu je ostalo srce.

Hoću li ikada znati?