ČESTO slušamo kako su mladi budućnost Hrvatske. Govori se o demografiji, o potrebi da mladi ostanu u svojim gradovima i općinama, da osnivaju obitelji i grade život upravo ovdje, u Slavoniji. No, jedno pitanje kao da se uporno zaobilazi - kako će to učiniti ako si ne mogu priuštiti vlastiti dom?

Nije tajna da su cijene nekretnina posljednjih godina značajno porasle. Stanovi i kuće koji su prije nekoliko godina bili dostupni prosječnoj obitelji danas su većini nedostižni. Istovremeno rastu troškovi života, od hrane i režija do goriva, a plaće ne prate taj ‘tempo’.

Godinama pričaju iste priče: ‘Treba zaustaviti iseljavanje.’, ‘Treba pomoći mladima.’, ‘Treba povećati natalitet.’, ‘Treba stvarati uvjete za ostanak u Slavoniji.’. Dakako, sve to lijepo zvuči, no problem je što stvarnost izgleda potpuno drugačije.

Danas mlada osoba može završiti školu ili fakultet, pronaći posao, raditi puno radno vrijeme i opet ne biti dovoljno ‘dobra’ banci da dobije kredit za vlastiti dom. Ako to nije alarm za uzbunu,…

Od mladih se očekuje da budu obrazovani, vrijedni, odgovorni i strpljivi. Očekuje se da rade, plaćaju poreze i doprinose društvu. Ali kada požele ono što bi trebalo biti sasvim normalno - kupiti stan ili kuću - sustav im poručuje da nemaju dovoljno primanja, da su cijene previsoke ili da trebaju jamce, dodatna osiguranja i godine čekanja.

Istovremeno, političari se čude zašto mlade odlaze.

Pa gdje bismo trebali? Ostati živjeti u dječjoj sobi do četrdesete godine? Osnivati obitelj u podstanarskom stanu - iz kojeg ih vlasnik može zamoliti da isele kad god poželi? Gledati kako cijene nekretnina rastu brže od njihovih plaća iz godine u godinu?

Posebno je apsurdno što se ovo događa u Slavoniji, regiji koja već desetljećima gubi stanovništvo. S jedne strane slušamo pozive mladima da ostanu, a s druge im se šalje poruka da će do vlastitog doma doći samo ako imaju bogate roditelje, nasljedstvo ili sreću da pronađu posao u inozemstvu.

Najveća laž koju danas slušam je ta da se trud uvijek isplati. Mnogi mladi se trude više nego ikad prije. Rade po osam, deset ili dvanaest sati dnevno. Neki imaju, čak, i dvije diplome, dodatne edukacije i godine iskustva. I opet ne mogu riješiti osnovno životno pitanje - gdje će živjeti.

Nije problem što mladi ne žele raditi. Problem je što rad više nije garancija normalnog života.

Dok slušamo o velikim projektima, europskim fondovima i političkim prepucavanjima, jedna generacija polako gubi vjeru da ovdje može izgraditi budućnost. Ne odlaze zato što ne vole Hrvatsku. Odlaze jer žele živjeti dostojanstveno.

A dostojanstven život ne bi smio biti luksuz!

Možda je vrijeme da prestanemo pitati zašto mladi odlaze i počnemo se pitati zašto oni koji žele ostati sve češće nemaju razloga ostati.

Jer država koja svojim mladima ne može omogućiti da od poštenog rada dođu do vlastitog doma ne gubi samo stanovnike. Gubi budućnost.

I to nije problem mladih.

To je problem svih nas.