OKUČANI - Deruralizacija, jedan od pojmova kojim su nas „gnjavili“ na satima geografije, odnosno pad broja seoskog stanovništva, nije ni slavonska ni hrvatska specifičnost, a ni pojava „od jučer“. U Europskoj uniji, na primjer, populacija u ruralnim područjima konstantno i naglo opada, pa je tako u 60-ak godina s 40 posto spala na 25 posto od ukupnog broja stanovnika. S tim je usko povezano i starenje stanovništva, višedesetljetna boljka zapadne civilizacije.  

Poznato je i da ovi trendovi, spletom raznih nepovoljnih okolnosti - ali ne nužno samo njih - mogu otići „do kraja“, ostavljajući iza sebe tek uspomenu o nekom selu, o kojem će pričati oni koji ga se još sjećaju, odnosno o kojemu će se, desetljećima kasnije, čitati kao što danas čitamo o rimskoj postaji Marsonia.

Golobrdac, Opršinac, Sinlije, Širinci i Crni Potok, mada bi svojim nazivom dobro pristajali kakvoj Brešanovoj komediji, nisu izmišljeni, a ni razlog zašto u statistici upadaju u oko nije smiješan - sve su to sela Brodsko-posavske županije koja su, prema posljednjem popisu, ostala bez ijedne duše, postavši, vrlo vjerojatno, samo toponimi.

Tu su i sela čiji se stanovnici mogu nabrojati na prste jedne, eventualno dvije ruke. Ime koje ćete možda zapamtiti, ako za nj nikad niste ni čuli, jest Žuberkovac, selo u općini Okučani, u kojemu živi „slavonski Pale“, jedan jedini stanovnik. „Duplo više“ stanovnika imaju Čaprginci, u istoj općini.

- Jedan od to dvoje sam ja. Prije rata je u selu bilo puno više ljudi (preko sto, op. a.), ali su onda u ratu i nakon njega svi otišli u Bosnu ili u zapadne zemlje. Ljudi su se prije bavili stočarstvom, a sada nema ničega. Mladi se ne žele vratiti, nemaju zašto, onda mnogo njih je umrlo, ostarilo… - kazao nam je Čaprginčanin V. D., koji je zaposlen u Novoj Gradišci. Budući da je selo prilično izolirano, to je njegov jedini „kontakt“ sa živim svijetom.

- Ma kakvi loše, bolje mi je nego onima u gradu, u svoj toj gužvi. Zadovoljan sam i poslom - demantirao je, u polušali, one koji bi pomislili da je živjeti u praznom selu „sablasno“.

Posljedice rata i drugi čimbenici

Sva spomenuta sela, osim Crnog Potoka, a mogu im se pridružiti još i Šagovina Mašićka s pet, Bijela Stijena, Starci i Vladisovo s po sedam žitelja te Bobare s jednim više, nalaze se u općinama Okučani i Cernik. Predratni popis pokazuje da su to nekada bila srpska ili većinski srpska naselja. Da su rat i njegove posljedice glavni uzroci njihova nestanka, potvrdili su nam i iz Općine Okučani.

- Većina je otišla za vrijeme rata ili nakon njega. Određeni val povratka bilježi se od 2001. godine, ali ne trajnog, već samo da bi se riješili imovinsko-pravni odnosi. Na primjer, u Šagovini Mašićkoj i Širincima država je obnovila po deset-petnaest kuća, ali se izbjegli ili njihovi nasljednici u njih neće vratiti, nego ih najčešće prodaju.

Spominjanje „pustih slavonskih sela“, kao po „Pavlovljevu refleksu“, u većini budi gnjev i upiranje prstom u lošu politiku. Neosporno je da krivci za ova brodsko-posavska naselja „duhova“ ili „posljednjih Mohikanaca“ postoje - moglo bi ih se pronaći „s obje strane Save“ - ali nije sve uvijek tako jednostrano ni negativno.

Primjerice, istraživanje je pokazalo da je napuštanje sela i odlazak u gradove, općenito, posljedica i poboljšanja materijalnog statusa populacije. Gola je činjenica da najrazvijenije europske zemlje, a one su nam valjda uzor, imaju vrlo visok udio urbanog stanovništva. Naposljetku, naselja, uče to već osnovnoškolci, naprosto nastaju i nestaju.

Ovo dakle nipošto nije prilog „amnestiji“ pojedinaca, skupina i njihovih politika koje su dovele do „pustošenja“ navedenih i mnogih drugih sela, daleko bilo, već podsjetnik na neke druge čimbenike koji su tome doprinijeli te na činjenicu da se iz naoko negativne statistike može, u određenoj mjeri, iščitati i štogod pozitivno.