U onoj mjeri u kojoj Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, državna Crkva u Hrvata i hrvatska politika pošteno odgovore na pitanje: Zbog čega je postsocijalistička Hrvatska, za samo tri desetljeća, izgubila bezmalo milijun stanovnika, dakle 20-ak posto svoga življa, u toj mjeri bit će stvoreni učinkoviti i održivi preduvjeti za svekoliku revitalizaciju pameti, morala i rada populacije koja juriša u nestanak.

Dakako, univerzalne pameti, univerzalnog morala i poštena rada. 

I obrnuto, u onoj mjeri u kojoj Akademija nastavi podupirati društveni ambijent koji, „u određenim uvjetima", fašističkim idejama osigurava pravni legitimitet; U onoj mjeri u kojoj Crkva u Hrvata blagosiva ratne zločince, predsjednik države ih odlikuje, a Sabor ih 'pokriva', u toj mjeri će znanost, moral i pošten rad biti gaženi, a hrvatski građani - zbog straha za sudbinu svojih potomaka -  puzajući hrliti u tzv. civiliziran svijet.        

Istina, u duboko posrnuloj zajednici i degeneriranom društvu kao što je hrvatsko, svaka zdravorazumska konstatacija izaziva podozrenje koje regrutira kandidate za - trenutno - virtualne koncentracijske logore namijenjene onima koji „mrze sve što je hrvatsko".

Dakako, tim gore po posrnulu zajednicu i degenerirano društvo.

Na propast je osuđena zemlja u kojoj ne postoji ozbiljna autohtona težnja unapređenju društveno-ekonomskih odnosa. U kojoj ne postoji većini prihvatljiva ideja koja mobilizira za opće dobro. U kojoj dominiraju vulgarni egoizmi i primitivni antagonizmi.

Potpuno je propala, pak, ona zajednica u kojoj se nitko više ne opire, u kojoj svi tek konstatiraju kako „pognutu glavu sablja ne siječe". 

Nakon što je - posljedično društveno političkoj potki na kojoj je utemeljena Hrvatska država - tristotinjak tisuća Srba napustilo Hrvatsku, najmanje toliko Hrvata otišlo iz Bosne i Hercegovine te dvaput više istog naroda okrenulo leđa 'lijepoj njihovoj'; Nakon što je vodstvo zemlje i službeno potvrdilo kako je većini Hrvata njihova država doslovno zgađena, držim prigodnim podsjetiti na dvije verzije jedne pjesme upućene i onima koji nedostaju u priloženim tablicama.  

Podsjećam na djelo Ostajte tamo, jednog od najboljih bosanskohercegovačkih književnika, Nenada Veličkovića, rođenog 1962. u Sarajevu, koje je nastalo kao svojevrsni odgovor na pjesmu Alekse Šantića (1868. - 1923., Mostar) naslovljenu Ostajte ovdje.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx