U svibnju, civilizirani ljudi slave dva dana koja su odredili status Europe u svijetu i način življenja demokratskih naroda u njoj. Slave 9. svibanj, Dan pobjede nad fašizmom i kvislinzima svih vrsta te Dan (Schumanove) Europe.

Za razliku od civiliziranih ljudi, 78 godina poslije jednog od najslavnijih dana demokratske Europe, hrvatski nacionalisti i oportunističke kukavice ponašaju se onako kako se ponašaju njihovi vjerski i svjetovni lideri.

Zbog borbe za bolju prošlost svojih 'djedova' i vlastita mjesta na hijerarhijskoj ljestvici određenih vrijednosti u zemlji, svojim ponašanjem oni sramote hrvatski narod u Europi i svijetu.

Onomad, za vrijeme 'nenarodnog režima' u autoritarnoj Jugoslaviji, ustaše su tajno slavile 10. travanj 1941. - Dan NDH - dok danas, najglasniji pseudo demokrati javno demonstriraju kako ne samo da ne slave pobjedu nad fašizmom nego se, pače, distanciraju od tog antifašističkog trijumfa.

Na jedinom, veće pažnje vrijednom, obilježavanju Dana borbe protiv fašizma, u Maloj(!) dvorani Lisinski, zagrebačka gradska Uprava organizirala je Akademiju s ciljem kakvog takvog podsjećanja na često skrivani dio slavne hrvatske prošlosti.

Koliko se javno - u Hrvatskoj - ponose tim dijelom svoje povijesti, pripadnici državne nomenklature demonstrirali su i ove godine. Predsjednik države Zoran Milanović poslao je svoju izaslanicu, izvjesnu Melitu Mulić, kako ga slučajno netko ne bi poistovjetio sa sljedbenicima i/ili baštinicima hrvatskih antifašističkih tekovina jer mijenja politički imidž.

Predsjednik Sabora, pak, Gordan Jandroković, sakrio se iza Darka Klasića (ma tko to bio), dok se veliki vođa, Andrej Plenković, prema ovoj proslavici ponio kao da se radilo o skupu trenera golubova prevrtača. Tek državnog tajnika poslao je kao svog izaslanika i na taj način demonstrirao kako je njegovo opsjenarstvo nadraslo i samog Franju Tuđmana.

„Dan pobjede nad fašizmom prošao je kao da ga nije bilo“, pisale su srpske Novosti, a četnici pritom likovali jer su im na taj način Hrvati prepustili baštinjenje njihove pobjede nad fašizmom. 

Državni tajnik i izaslanik premijera Andreja Plenkovića, Juro Martinović, podsjetio je na činjenicu kako je "antifašizam utkan u Ustav Republike Hrvatske te da je čvrsto suprotstavljen ustaškom režimu i njegovim zločinima". Mo'š si mislit.

I prije nego se razišla demagoška magla iznad njegova hinjenja, Martinović je munjevito izrekao hrvatski nacionalistički kanon: "Od povijesti tih nedjela ne bježimo, ali ne dopuštamo da nam se pripisuju i da ih se zloporabi kako bi se u društvu stvarale mnoge podjele na starim vremenima".

Dakle, priznaje kako su ustaše tijekom Drugog svjetskog rata počinile stravične zločine te da on i njegovi od toga „ne bježe“ ali „ne dopuštaju da im se pripisuju“. Pritom, dakako, ne kaže kome on i njegovi te zločine pripisuju? Kao i svi hrvatski nacionalisti, izbjegava ustaše svrstati na „pogrešnu stranu povijesti“, a one koji su se protiv njih borili, logično, na pravu stranu.  

Osim toga, ne kaže kako je hrvatska civilizacijska dostignuća nemoguće sačuvati bez jasnih i trajnih podjela na dobro i zlo. Takozvana 'hrvatska pomirba' moguća je tek na jedinstvenoj osudi zla i slavljenju dobra - kako onog činjenog od 1941. do 1945. tako i onog od 1945. do 1990. godine - te stvaranju nove hrvatske elite koja će na tim premisama nastaviti razvijati hrvatsku zemlju i hrvatsko društvo.

U onoj mjeri u kojoj nije moguće pomiriti zle i humane ideje u toj mjeri nije moguće pomiriti zle i dobre ljude, neovisno o kome je riječ.

Da se ustaše nisu ponijeli kao veći katolici od Pape te da su 9. (a ne tek 15.) svibnja 1945. godine prihvatili činjenicu kako su - sa svojim rasnim zakonima i genocidnom politikom bili na „krivoj strani povijesti“ (što aktualni hrvatski kancelar Andrej Plenković i jedan od njegovih bjednijih posilnih, donedavni predsjednik HAZU, akademik Zvonko Kusić, niti pod najvećim mukama priznali ne bi - Hrvati su isti dan mogli slaviti i fašizam i antifašizam, jer je do tih visina uzdignut apsurd relativiziranja i/ili nijekanja sadržaja recentne hrvatske povijesti.

Naime, člankom 2. 'Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj', spomendani su 9. svibnja, Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom te - pazi sad - „subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost'.

Zbog toga, oni Hrvati koji napadaju Srbe jer su rehabilitirali četnike, trebaju znati kako je Republika Srbija tek plagirala hrvatsko valoriziranje povijesti u izjednačavanje fašizma i antifašizma. Jer, prvo su Hrvati na ulici, a potom i službeno ozakonili kako su ustaše bile „žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Pritom, dakako, nitko izrijekom nije kazao kako se misli i na žrtve koje su podnijeli čuvari Jasenovca i drugih koncentracijskih logora jer su čuvali „slobodu i nezavisnost“ Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista.

Budući da je ozakonjeno kako su „žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ hrvatskog naroda i hrvatske države, ustvari, bili fašisti, a ne antifašisti, onda potonje treba izbaciti iz Zakona o blagdanima. Ili obrnuto.

Isključivo temeljem cjelovite, a ne fragmentarne ili 'alternativne' interpretacije događanja u Jasenovcu, Bleiburgu, Vukovaru, Medačkom džepu, Ahmićima, Srebrenici i drugim mjestima, mladi će znati što je dobro, a što zlo. U protivnom, bogatiji za nova iskustva, nastavit ćemo ponavljati povijest.