KAD imate neizlječiv karcinom pluća s kojim - od rane uspostave dijagnoze do smrti - maksimalno pet godina preživi tek četvrtina pacijenata, a svi ostali umru prije, uglavnom, želite mir kako biste svu svoju energiju usredotočili u pravcu borbe protiv bolesti s ciljem što dužeg preživljenja.

'Preživljenja', a ne ozdravljenja. Naime, u zdravstvu, onkološke bolesti razlikuju od svih ostalih po tome što onkolozi svoju uspješnost u radu mjere rastom postotka preživljenja pacijenata u određenom vremenu, dok svi ostali liječnici svoje uspjehe mjera u postocima ozdravljenja njihovih pacijenata.

Vjerojatno nema pacijenta koji od svog liječnika očekuje neka mu znanstveno raščlanjuje njegovu bolest do najmanjih detalja te da mu pokazuje filmove, fotografije, dijagrame i na druge načine predočuje karakteristike bolesti, moguće pravce njezina razvoja i očekivano vrijeme liječenja, odnosno preživljenja.

Istodobno, vjerojatno nema tog pacijenta koji ne želi biti upoznat s temeljnim karakteristikama vlastite bolesti, vrsti terapije koja se primjenjuje tijekom liječenja i mogućim rezultatima, unatoč očekujućim komplikacijama koje se mogu pojaviti i prije nego smo ih očekivali, odnosno, u obliku u kojem ih očekivali nismo.

Mada se, češće nego je to javnosti poznato, pored komplikacija, događaju i greške u postupanju liječnika tijekom liječenja pacijenta, one nemaju drugačiji status od grešaka u ostalim zanimanjima. Tek, malo su opasnije po pojedinca jer mu se 'radi o glavi'.

Ono, pak, na što u ovom nestručnom prilogu želim ukazati (i) kao pacijent, jest sve učestalija i obimnija industrijalizacija zdravstva koja za posljedicu ima, prije svega, dehumanizaciju cijelog procesa liječenja, a potom i povećane mogućnosti pravljenja grešaka tijekom postupanja zdravstvenog osoblja.

Najčešće, posljedica je to činjenice da gotovo svim europskim zemljama nedostaje zdravstvenih radnika, a najveće probleme imaju siromašnije zemlje, poput Hrvatske, jer liječnici i medicinske sestre imaju znatno više posla, a niža primanja u odnosu na svoje kolegice i kolege u bogatijim zemljama, zbog čega ih dio odlazi u inozemstvo.

Prema podacima Eurostata za 2016. godinu u Hrvatskoj je bilo 324 liječnika na 100 tisuća stanovnika i s tom je brojkom na 17. mjestu među 28 zemalja EU-a. S medicinskim sestrama, pak, stanje je još lošije: na 100 tisuća stanovnika imamo ih tek 488. Susjedna Slovenija 658, Rumunjska 600, a Danska ima čak 709 medicinskih sestara na 100 tisuća stanovnika.

Uz ostale probleme, liječnici se žale kako na 'papirologiju' troše vremena gotovo koliko i na 'obradu' pacijenta. Budući da je u toj oblasti tehnologija vrlo napredna, a nije previše skupa, za očekivati je kako će i u Hrvatskoj, uskoro, svaki doktor svoj nalaz trebati tek izgovoriti, a Newton Dictate će ga sam ispisati. Zbog toga, imat će više vremena za veoma važan razgovor s pacijentom u kojem će ga, na human način, u razumnom vremenu, moći upoznati s bolesti(ma) te pripremiti za liječenje. Naročito je to važno za djecu i mlade.

Neovisno na kojoj je tehnološkoj razini neka zdravstvena ustanova, ono što nije moguće kupiti jest odnos zdravstvenog osoblja - posebno liječnika - prema pacijentima. Pritom ne mislim na korupciju u javnom zdravstvu koje, dakako, ima koliko i u svakom drugom konjukturnom zanimanju. Mislim na jedinstven odnos liječnika i pacijenta kakav ne postoji niti u jednoj drugoj oblasti. 

Istina, životni vijek čovjeka je produžen zahvaljujući napretku znanosti i tehnologije te općem standardu življenja. Mada, i ta činjenica je rastegljiva, odnosno, diferentna u odnosu na zemlju i vrstu bolesti. Ono što je pritom 'pošteno' jest činjenica da su neke vrste bolesti jednake za sve ljude svijeta, bili oni bogati ili siromašni, živjeli oni u zemljama donedavnih kolonizatora ili njihovim kolonijama.

Nažalost, kad je vrijeme donošenja odluka o održanju, odnosno, unapređenju zdravstvenih i/ili obrambenih kapaciteta države od 'vanjskih i unutarnjih neprijatelja' - tijekom usvajanja proračuna - bezmalo svi vlastodršci favoriziraju jačanje obrane države i svog statusa u njoj. 

Prva generacija mlaznih borbenih aviona rađena je od 1944. do 1953. godine, druga od 1953. do 1960., treća od 1960. do 1970. godine, četvrta od 1970. do 1990. godine, a petu generaciju su razvijali od 1990. do 2000. godine. Danas proizvode šestu generaciju mlaznih borbenih zrakoplova koji funkcioniraju - bez posade.

Za razliku od dinamike razvoja ofenzivnih mlaznih borbenih aviona, od 1970. godine, na primjer, onkolozi cijelog svijeta plućni karcinom malih stanica moraju neselektivno liječiti vrlo 'primitivnom' kemoterapijom (platinom) pri čemu u čovjeku ubijaju i one stanice koje ubijati ne bi željeli i/ili smjeli.

Vjerojatno ne postoji zanimanje u kojem čovjek ne može biti koristan za zajednicu i poštovan od društva, kao i obrnuto, nema tog zanimanja u kojem čovjek ne može biti štetan za zajednicu i prezren od društva.

Zbog toga, odgovor na postavljeno pitanje u naslovu ovog priloga mogao bi glasiti: karakterno dobre i svome pozivu stručno dorasle ljude u zdravstvu treba beskrajno poštovati - jer su njihova zanimanja senzibilnija od drugih.

One medicinare čijim karakterima empatija baš i nije bliska, odnosno, one koji 'posao ne nose kući', iz više razloga, moguće je razumjeti, međutim, one zdravstvene radnike koji se prema pacijentu odnose kao prema objektu, zajednica treba držati pod stručnim i društvenim nadzorom, a u težim slučajevima izbaciti ih iz javnog sustava.

Dakako, lakše je to reći nego učiniti - jer svakome je njegovo zdravlje i zdravlje njegovih bližnjih važnije od svega drugog te su skloni 'kupovati' vlastiti status (i) u zdravstvu, držeći kako su oni važniji od sustava. A nisu. Opće stanje u zdravstvu je puno važnije od bilo čijeg pojedinačnog statusa u procesu liječenja.

Kao i kod drugih, posebno tercijarnih, zanimanja (političara, sudaca, policajca, profesora…) međusobni odnosi zdravstvenog osoblja i pacijenata su korelativni. Pritom, kao pripadnici određene društvene zajednice, uglavnom pacijenti potiču oblikovanje odnosa zdravstvenog osoblja prema njima. Pa, ako se u nekoj zdravstvenoj ustanovi osoblje prema pacijentima odnosi više empatično, pristojno, profesionalno… zasluga je to okruženja u kojem rade i obrnuto. Ako u nekoj ustanovi zaposlenici očekuju dodatni (materijalni) poticaj za kvalitetniji i brži rad, onda je to posljedica koruptivnog odnosa pacijenata prema njima. U nekim sredinama je to postalo uobičajena kultura ponašanja.

Što je manje pojedinaca koji drže kako je njihovo osobno zdravlje važnije od zdravlja društva u cjelini, to su zajednica i društvo zdraviji - i obrnuto.

Zbog toga, vrijedne liječnike i medicinske sestre u javnom zdravstvu treba - internim aktima - dobro nagraditi za njihov rad kako ne bi morali dodatno raditi u privatnim ustanovama ili biti ponižavani posebnim materijalnim stimulansima samih pacijenata.

Automehaničari i građevinari; programeri i znanstvenici; vojni piloti i astronauti… svi su važni i pažnje vrijedni članovi zajednice, ali od zdravstvenih radnika nitko važniji nije. Unatoč toj činjenici, ne treba ih bogotvoriti niti ih se bojati. Tek, one koji su ostali vjerni Hipokratovoj zakletvi, treba beskrajno poštovati.