NEKIDAN, u jednom od 12 slavonskobrodskih ugostiteljskih objekata koji svoje terase imaju na glavnom gradskom trgu, s jednim od tamošnjih vjerskih vođa te suprugom dužnosnice jedne od ovdašnjih ustanova u kulturi - zbog agresivne muzike - glasno sam raspravljao o uobičajenim hrvatskim temama: je li Donald Trump opasno imperijalističko smeće, ili tek napirlitan bezopasan 'belosvetski' klaun, odnosno tko je bio najbeskorisniji, a tko najštetniji hrvatski predsjednik…

Agu sam pogledao ravno u oči i, na taj način, zamolio ga neka mi oprosti što u birtiji nisam shvatio razinu njegove civiliziranosti. 

Istodobno (hrv. istovremeno), moj tromjesečni prijatelj Aga, zakoniti nasljednik pokojnog Paše, čokoladni Labrador, ispod stola se uznemirio i počeo tražiti pažnju. U prvi mah, mislio sam kako je uzrok tome ambijent svojstven tek ljudima koji nadvikivanje u zadimljenoj birtiji drže jednim od važnijih civilizacijskih dosega Europe, kojoj i sami teže. Dosega vidljivih u standardu do kojeg su došli izvozom demokracije na pametnim raketama i uvozom radne snage na strahu od njih, dakako. 

Budući da Aga nije prestajao, pače, nenametljivim tihim glasanjem davao je na znanje kako želi van iz prostorije, ustao sam i izveo ga na Korzo te prošetao par koraka. Mislio sam kako su u pitanju posljedice cijepljenja koje je netom obavio najbolji brodski liječnik za kućne ljubimce, Damir Milas.

Kad se Mali smirio, vratio sam ga u birtiju i nastavio s raspravom. Nakon par minuta, opet se uznemirio i, sad već inzistirajući glasnim lavežom, zahtijevao je da ga izvedem van. Ispričavši se sugovornicima, jer opet nećemo do kraja riješiti baš sve svjetske probleme, obukao sam jaknu te s prijateljem krenuo kući.

Nadomak auta, Aga me počeo vući prema travi uz pješačku stazu. Shvatih, cijelo vrijeme je želio pišati. Dopustio sam da se odmakne par koraka na livadu i olakša na rijetku travu u tom dijelu grada. I učinio je to. Mogao sam zamisliti kako mu je bilo tijekom susprezanja, a kako sad.

Odmah po obavljenoj fiziološkoj potrebi, pokazujući mi blaženim pogledom i brzim mahanjem repom da se konačno osjeća olakšan, Čokoladni je počeo mazno obilaziti oko mojih nogu dajući mi na znanje kako nije zamjerio mojoj neinteligentnosti zbog koje je, bezmalo, uneredio jednu od kultnih prostorija u kojoj Brođanke i Brođani tako rado provode svoje vrijeme.

Nakon što smo, obojica raspoloženi i svatko na svome sjedalu, smjestili se u autu, ubacio sam u 'rikverc' i pogledao u retrovizor. Opet, ali sad iz drugih razloga, u oči su mi upali ružni crni tragovi na lijepim granitnim pločama Korza. Opet sam ugledao krugove nastale namjernim spaljivanjem guma tijekom vožnjom motora u krug.

Onomad, pisali smo o tim brodskim sramotnicima koji su, nakon jedne od velikih pobjeda na zadnjem Prvenstvu svijeta u šutanju lopte, 'spektakularno' demonstrirali kako Hrvati nemaju tek momke kojima se ponositi mogu nego i 'face' kojih bi se sramiti trebali.

Agu sam pogledao ravno u oči i, na taj način, zamolio ga neka mi oprosti što u birtiji nisam shvatio razinu njegove civiliziranosti. Što nisam razumio da gospodin želi pišati, ali ne na kamenim pločama - koje su mu izgledale kao pod kuće u kojoj živi - nego na travnatu površinu kao što je ona u njegovu dvorištu.

Istovremeno, bio sam radostan i tužan. Radostan što su nam psi civiliziraniji od aktualnog američkog predsjednika, a tužan jer toga nisu svjesni neki od naših buntovnih mladića.