DVIJE mi je godine i 35 dana. U više navrata fotografirali su me ljudi koje sam nenajavljeno posjetio te, putem fejsa, mome prijatelju poručivali gdje se nalazim. Posljedica je to činjenice da sam, od Uskrsa ove godine, donedavno, s mojom ljudskom obitelji živio na 'baušteli'. Noću sam mogao spavati u polurazrušenoj kući bez svjetla, ili ispred nje i uživati u tisućama svjetiljki ispod mene, kojima je osvjetljavano naše novo prebivalište - Slavonski Brod.

I za najmanju susretljivost, zahvaljujem Vam, dok za bilo kakvu neugodnost pričinjenoj vašoj obitelji ili mački(ci), molim oprostite mi.

Po danu, pak, imao sam izbor: vrtjeti se oko nogu majstora koji su radili na pretvaranju prijateljeve male vikendice u takvu obiteljsku kuću i – svako malo – slušati ih kako me upozoravaju: miči se, skloni se, pazi, idi, ne smetaj, zgazit ćemo te, past će ti nešto na glavu… ili sam šetati po Brodskom Brdu, kako se od početka 20 stoljeća zvalo ponajljepše slavonskobrodsko naselje – Vinogorje.

Dakako, izabrao sam šetnju Gorom koja, zbog šume i šumaraka te vinograda i voćnjaka, izgleda prekrasno, unatoč mjestimično pretjeranom naslađivanju ljudi njezinom nevinošću.

Mada ne toliko koliko u 'naprednom' svijetu i u Vinogorju je vidljiv odušak manjem ili većem egoizmu čovjeka koji ne preže od devastiranja prirodne ljepote kako bi sebi i svojima učinio zadovoljstvo – nauštrb općeg dobra. Mada ni sam nisam asketa, koji ne bi uživao u dražima prirode, držim kako se niti ovdje ne bi smjelo 'klati vola zbog jedne šnicle'. Kako zbog količine betona u ogradama i veličine objekata iza njih, nerijetko, imanja izgledaju karikaturalno – zbog neprimjereno male građevinske parcele – neovisno o arhitektonskom (ne)ukusu i/ili (ne)usklađenosti s okolišem.

Iako bi se od sirotinje moglo očekivati da pravi veće gluposti – jer nema dovoljno novca za kvalitetno projektiranje prostora i izgradnju objekata na njemu – kao uvijek i svagdje, bogataši su ti koji, često, zbog svoje neprilagođenosti sredini te skorojević-malograđanske bahatosti, (ne)svjesno, čine svinjarije na štetu svoga ugleda u okruženju i zajednice u cjelini.

Budući da nemam namjeru 'soliti pamet ljudima', prihvaćam ih onakvima kakvi jesu. Rado ih obilazim i družim se s njima, neovisno o tome jesu li bogati ili siromašni; je li im kuća velika ili mala; dolaze li u Brdo često ili tek povremeno. Uglavnom, sve ih volim i rado se s njima družim. Tek, mačke ne volim. Ali ne zbog uvriježenog mišljenja kako smo mi i one prirodni neprijatelji, nego zbog toga što me jedna ogrebla dok sam bio sasvim malen te ne znam koje su miroljubive, a koje ne. Uglavnom, još uvijek im ne vjerujem.

Najljepše mi je priključiti se ljudima koji šetaju od Antene na vrhu Gore do ceste u njezinu podnožju. Od Crkve, Škole i Caffe bara Vinogorac u Vinogorju do Crkve, Trga sv. Ante i benzinske crpke u Podvinju. Posebno mi je drago šetati s grupama (obiteljima) u kojima ima djece, jer, zbog njihove nevinosti i dobrote, vrlo su mi bliski.

Inače, veseli dobronamjernost svih kojima se priključim. Dosad me nitko nije tjerao od sebe, psovao, tukao... Dapače, svi su blagonakloni. Bezmalo svi me pomiluju i nude nešto za gricnuti. Dakako, ima i onih koji me gledaju sumnjičavo i pomalo se boje, jer nisu upoznati s mojom dobroćudnošću; ne znaju da se tek želim družiti s ljudima. Pritom, nije mi jasno zbog čega za ljude kažu kako su društvena bića, a nama vele da smo skloni čoporu. Zbog toga, dok se približavam ljudima, nikad ne znam hoću li biti u društvu ili u čoporu.

Ono, pak, što me posebno raduje jest ulazak u dvorišta u kojima se okupilo više ljudi. U dvorišta u kojima se nešto događa. A, u Vinogorju se svakodnevno negdje nešto događa. Naročito tijekom vikenda. Ljudi dolaze u svoje manje ili veće kuće, na manja ili veća imanja te se druže uz jelo i piće. Ne rijetko budu toliko razdragani da završe s pjesmom. Najčešće lijepom, za dušu, a ne glasnom, nametljivom i za susjedstvo uznemirujućom. Rijetki su oni koji u Brdo dovode društvo kako bi se 'opustili', ignorirajući susjede koji su iz istog razloga tu, ali se opustiti ne mogu zbog raskalašenog 'opuštanja' nametljivaca.

Zbog te sklonosti – da se družim s ljudima – neki me nazivaju 'posvudušom', dok je zločesti Šprajc izmislio tezu kako me moj prijatelj, ustvari, naučio obilaziti kuće u Brdu kako bi on, kad dodje po mene, za SBplus mogao 'snimiti' tko se s kime druži.

Pomalo uvredljivo, čak, zvučala je objeda jednog prijatelja naše obitelji koji je 'bližnje' obmanuo kako sam, tijekom posjete njihovoj kući, pojeo pola bunceka. Uvredljivo jer to nije bila istina, ali i ponižavajuće jer u javnosti insinuira kako sam, ustvari, izgladnio pas koji luta Gorom u potrazi za hranom i domom.

Niti sam gladan niti sam beskućnik, unatoč činjenici da ih je dosta koji bi moga prijatelja, a posredno i mene, rado gladnim vidjeli i beskućnikom zvali. Zato, molim Vas nemojte me hraniti niti u kuću uvoditi, ma koliko mislili kako bi mi to godilo. Tek, vode ću rado popiti i malo se s vama družiti.

Kad me vidite negdje u Vinogorju, uglavnom na vrhu Gore, ne bojte se jer sam miroljubiv, dobroćudan i ljubitelj djece. Svaku vašu gestu doživljavam kao izraz prijateljstva i zov u igru, a svaki povik kao nepotrebnu ljutnju. Ne želite li moje društvo, ignorirajte me i idite svojim putem. Kad shvatim kako mi niste naklonjeni, prije ili kasnije, napustit ću vas.

U slučaju da pomislite kako sam izgubljen pas koji je duže vrijeme izvan obitelji – naročito onda kad odlutam previše daleko od Antene – slobodno nazovite moga prijatelja na broj telefona kojeg nosim na ovratniku. Mada, on zna gdje se nalazim jer uz mene je i GPS. Dok ga ne izgubim, a i to se događalo.

I za najmanju susretljivost, zahvaljujem Vam, dok za bilo kakvu neugodnost pričinjenu vašoj obitelji ili mački(ci), molim oprostite mi. Kažu, s godinama bit ću sve bolji.