ZAHVALJUJUĆI kopiladi iz hrvatskog pravosuđa, Prijatelj i ja više ne šetamo donjoandrijevačkim nego slavonskobrodskim ulicama i sokacima. Unatoč nostalgiji koju obojica osjećamo za starim krajem s ogromnim prostranstvima za šetnju koja su nam u selu stajala na raspolaganju, očito je, Slavonski Brod nudi više za život. Ljudima.

Mada, niti nama psima nije skučeno u prigradskom naselju Vinogorje, gdje smo prinudno doselili 13. travnja 2021. Dapače, uz rub šume na južnim obroncima Dilj gore, uz jedan od više krakova vijugavo-talasaste ulice Kotlić, koja je zbog tucanika manje prašnjava i/ili blatna, skoro je lijepo hodati kao poljskim lenijama Ledinka, Gaja, Manteka, Mravnjače i drugim andrijevačkim destinacijama.

Građanima i psima potpuno je svejedno tko će što i koliko raditi, a tko sve to platiti, jer je zajednica sredstva za te namjene osigurala.

Iako nisam sljedbenik Senada Hadžifejzovića, koji na svom fejsu poziva: 'Upoznaj domovinu da bi je više volio', niti sam simpatizer Duška Medakovića koji je - s ciljem predizbornog blaćenja brodskog gradonačelnika Mirka Duspare - osnovao akcijsku grupu: 'Uredite naš grad da bi ga više voljeli', svakodnevno obilazim susjede u Kotliću i obližnjim ulicama, a s Prijateljem često odlazim u Grad, kako bih ga bolje upoznao i, moguće, zavolio. Dakako, sa svim njegovim manama i vrlinama. Jer, drukčije nije moguće koga ili što voljeti.

Budući da sam vrlo mlad - 13. rujna proslavit ću tek drugi rođendan - Prijatelj izbjegava voditi me među ljude. Boji se da bih u svojoj mladalačkoj razdraganosti, nehotično, mogao počiniti neki zijan - na sramotu njega i vrste kojoj pripadam.

A ja, po svojoj prirodi, više od svega volim svog Prijatelja i djecu, potom svako društvo zbog čega nerado ostajem sam. Odlikuje me strpljivost i blag karakter. Svojom stabilnošću i nepokolebljivom ljubaznošću doprinosim harmoniji unutar obitelji. No, priznajem, imam i drugu stranu. Izvorno uzgajan kao lovački pas, još uvijek sam vrlo aktivan i marljiv. Pored dobrog nosa i ogromne izdržljivosti, volim plivati i donositi loptice. Uz najpopularniju ulogu - obiteljskog psa - moja subraća često su u ulozi vodiča, spasioca, tragača za žrtvama lavina kao i izvršitelja policijskih poslova.

Zahvaljujući obitelji u kojoj živim, nemam nikakvih radnih obveza, tek poneku zabranu. Prije svega, ne bih trebao napuštati kuću čim On počne nešto raditi za stolom. Potom, ako i nestanem, ne bih trebao ostvarivati bliske kontakte sa svakim tko pokaže i najmanji interes za mene. Ne bih trebao pojesti sve što mi u gostima ponude. Ne bih trebao otići previše daleko od kuće… Ali, mlad sam, a sve što je svojstveno mladima ni meni strano nije.

Prijatelj me danas obradovao. Čim sam vidio kako bijelom plahtom prekriva prednje sjedalo automobila, znao sam da negdje putujemo. Nema većeg užitka od sjedenja na suvozačevu mjestu i, tijekom vožnje, malo isturiti glavu kroz prozor te promatrati okolinu kroz koju se vozimo. Nema ljepšeg osjećaja od svježeg zraka i blagog vjetra koji mi miluje obraze dok On polako vozi kako bi ugoda bila veća. Zaista, Aga mi nije tek ime, tako se i osjećam.

Nakon kraće vožnje, od vrha Vinogorja do parkirališta uz brodsku krasoticu od Doma kajak kanu klubova Marsonia i Olimpik, izašli smo iz auta i krenuli u šetnju nasipom nizvodno uz rijeku Savu, koja je puno veća od Biđa i Svržnice zajedno. Osim toga, između gustog raslinja uz obalu bila su vidljiva privezana razna plovila, uglavnom splavi i čamci vezani uz njih. Navodno, jedinstvena je to ulica u Hrvatskoj i Splavarska je zovu, a njezini stanovnici bezmalo tijekom cijele godine žive na vodi, na splavima koja čak i svoje kućne brojeve imaju.

Stotinjak je takvih splavova poredanih jedan do drugog, a protežu se od Sportske dvorane Vijuš do najljepše riječne plaže u zemlji: Sportsko-rekreacijskog centra Poloj. Međutim, izgleda, Njega puno ne interesiraju splavi, mada je meni dopustio da siđem niz obalu i upoznam se s njima.

Kako smo hodali nasipom sa šetnicom koju je Grad svojevremeno popločio, više pažnje posvetio sam tom prostoru. S desna na lijevo vidljivi su: Rijeka, splavi, široka ledina obrasla šumovitim rubom koji Splavarsku ulicu krije od znatiželjnika, nasip i šetnica na njemu, kao strijela ravna i široka asfaltirana cesta uz 'sip' te zeleni pojas s rijetkim drvoredom koji dijeli biciklističku stazu od ceste. Između asfaltirane ceste i takve biciklističke staze također je zeleni pojas, a uz njega samonikla mlada šuma izrasla nakon što je onomad posječen stari topolik. Dakle, stotinjak metara širok i par kilometara dug, zelenilom raskošan koridor bio je pred nama. Raj za ljubitelje prirode i sporta. Bili oni ljudi ili psi.

Iako prvi put trčkaram tim putem, uočio sam kako je visoka trava koja pokriva nasip neuredna i tek ponegdje pokošena te da je obrasla i same kocke šetnice. Na prvi pogled zapušteno i ružno. Niti prekrasan pogled na zelenilo ispred te plavetnilo pored i iznad nasipa, nisu mogli odagnati osjećaj kako u pitanju nije 'divlja' priroda, nego divlji ljudi koji, u onom sustavu osmišljen i kultiviran dio zemlje nisu u stanju održavati niti funkcionalnim, ako već ne oku ugodnim.

Pored redovitog košenja nasipa i okolnih zelenih površina, nužno je popraviti par drvenih klupa, lijepe i dobro raspoređene četiri česme staviti u funkciju na način da vode ima i u njima, a ne samo oko njih. Zatim, netko bi trebao određenim pravnim aktom odrediti gdje je potrebno izgraditi parkirališna mjesta, a gdje prijelaz preko nasipa te propisati kako to treba izvesti i s kojim materijalima.

Uglavnom, prema javnom dobru u općoj uporabi - što ova rijeka, cesta, staze i zelene površine bez sumnje jesu - odgovorni kojima su povjereni na upravljanje i održavanje, moraju se ponašati manirom dobrog gospodara. Dakle, brodski gradonačelnik Mirko Duspara, direktor Vodnogospodarskog odjela za srednju i donju Savu, Davorin Piha te lučki kapetan, Damir Simić, trebaju usko surađivati kako bi što uspješnije realizirali zadaće opisane kao (i) njihove radne obveze.

Pritom, građanima i psima potpuno je svejedno tko će što i koliko raditi, a tko sve to platiti, jer je zajednica sredstva za te namjene osigurala. A hoće li biti nužno travu kositi pet ili 10 puta tijekom jedne godine, potpuno je irelevantno. Dosadašnja dinamika košnje: po jednom u svibnju, srpnju i rujnu, mogla bi proći u komunističkim narodno oslobodilačkim odborima pedesetih godina prošlog stoljeća ali u, navodno civiliziranoj i europeiziranoj čak, „samostalnoj, neovisnoj, demokratskoj" etc. državi Hrvatskoj prolaziti ne bi smjelo. I, kad bi se nas pse pitalo, prolazilo ne bi.

Da se mene pita, Davorin Piha bi osigurao sredstva potrebna za košnju 'njegove' trave u Gradu onoliko puta koliko je to potrebno da nikad ne bude veća od deset centimetara te bi propisao red kojeg se splavari sa svojim objektima moraju pridržavati uz obalu; Mirko Duspara bi redovito održavao 'svoje' zelene površine, cestu i 'objekte' uz nju, a Damir Šimić bi vodio računa o tome da splavi budu uredno usidrene na rijeci te propisano povezane s obalom. Dakako, svi zajedno vodili bi računa o tome da nikom ne padne na pamet prelijepu javnu zelenu površinu između Rijeke i nasipa, s raslinjem na njoj, pretvarati u privatno naselje vikendica na buradima, odnosno klocnama.    

Nažalost, kako se kod lošeg gospodara pse ništa ne pita, ostaje mi tek remetilački lajati.