SLAVONSKI BROD - Oko sedam tisuća i tristo ranjenika za ratnih je godina prošlo kroz slavonskobrodsku Opću bolnicu „Dr. Josip Benčević“. Onima koji su o njima brinuli i koji su spašavali živote ugrožene stravičnim napadima, posvećen je znanstveno-memorijalni skup održan jučer.

Bila je to prilika za saznati više o medicinskim dostignućima tog vremena, ali i za poslušati potresna iskustva onih koje se tih godina malošto pitalo. Uglavnom se svodilo na - šuti i radi... ponekad 48 sati u komadu. Svoje obitelji ostavili su kod kuće i danonoćno bdjeli nad članovima tuđih obitelji. Ranjenicima su bili sve - i nada i život i posljednja topla riječ. Mnogi od njih, tako strašnim iskustvima usprkos, i danas su ponosni i sposobni djelatnici slavonskobrodske bolnice.

- Ja sam ratna sestra i kirurška sestra od prvog radnog dana do danas. Jedine koje su tijekom ratnih godina strogo bile vezane za svoje radilište su operacijske sestre koje su podnijele najveći teret jer su satima stajale uz operacijske stolove, iz dana u dan. Nekad i po 16 sati dnevno. Nisu mogle obaviti ni osnovne fiziološke potrebe. Svega se sjećam pa i svibnja kada su bila najgora granatiranja. Bio je to opći kaos. U tim smo trenutcima prvo bile medicinske sestre, a tek onda majke. Svi znamo da je to za jednu majku velika stvar. Kad smo dobili dojavu o stradavanju djece, uhvatila nas je panika, ali borili smo se da nas ne preuzme. Kad su počela pristizati mrtva, ranjena i poluživa djeca,... to je nešto što ni danas ne mogu opisati riječima. Stres smo odradili odgođeno jer u ratu nismo imali vremena za njega. Bez obzira na to koliko smo se trošili i koliko nam je bilo teško jer smo kod kuće ostavili svoje majke i djecu, a supruzi su bili na ratištu, ranjenici su od nas dobili svu potrebnu brigu i njegu. Oni su jako puno očekivali od nas. Koliko su nas puta znali uzeti za ruku i tražiti od nas riječ spasa. Emocije su me savladale, ali toliko smo bile slomljene i istrošene jer smo bile same opterećene, a njima smo morale pružiti utjehu. Međusobno smo pokušavale, koliko je to bilo moguće, stvoriti pozitivnu klimu među nama. Bili smo tolerantni jedni prema drugima, tješili smo se, pokazivali ljubav. Odnose smo podignuli na najvišu moguću razinu i to nas je držalo. - kazala je sa suzama u očima i knedlom u grlu viša medicinska sestra, Jelena Jerković koja i danas radi u slavonskobrodskoj Općoj bolnici.

Teret onih koje su - svem naporu usprkos - tijekom Domovinskog rata izgubili za mnoge je pretežak da bi prevagnuo osjećaj sreće zbog spašenih. Iluzorno bi, ipak, bilo očekivati da su slavonskobrodski liječnici svakoga mogli iščupati iz ralja smrti.

- Mi sebe nismo unaprijedili u ratu. Ratna kirurgija nije nikakva fina kirurgija, tu se radi o tome tko je brži - smrt ili liječnik. Nema mjesta za fino, radi se beskompromisno i brzo jer kirurg koji operira nije odgovoran samo za onog na stolu, nego i za onog koji ga čeka vani. Ako ne operira brzo, onaj sljedeći neće doći na red. Taj se posao ne može raditi s emocijama. Njih ostavite po strani, budete drveni i radite. Emocije vas stignu kasnije, kad sve prođe. Nisam bio poseban, bio sam tada tek jedan od mnogih. Nosili smo se dobro sa svime, imali smo dobru logistiku, poduzetno ravnateljstvo koje je predvidjelo događaje. Imali smo sve potrebno i permanentno snabdijevanje lijekovima, sanitetskim materijalom,... Trebalo je prehraniti osam i pol tisuća ranjenika, cjelokupni medicinski personal, trebalo je organizirati poslove, detaširati neke odjele,... to je sve ravnateljstvo dobro odradilo i mi smo bili posvećeni samo operiranju. Na najgori dan imali smo šezdesetak operacija. Čovjek istovremeno može biti kritičan, ali i ponosan na ono što je učinio... istovremeno žalostan zbog onoga što nije činio, a možda je mogao. Osjećaji su miješani. - kazao je skromno poznati slavonskobrodski kirurg Vladimir Jerković Čole, za kojega mnogi tvrde da je tih ratnih godina u bolnici bio sveprisutan i iznimno koristan te da je spasio brojne živote.

Foto: Ž.G.

Kako je tih dana sve izgledalo iz perspektive ranjenika dovezenog s bojišta u brodsku bolnicu, otkrio je hrvatski vojnik koji je sve preživio isključivo zbog pomoći i sposobnosti slavonskobrodskih doktora.

- Tog dana, 10. svibnja 1992. godine, dovezen sam u ovu bolnicu u kritičnom stanju. Ozljede su bile jako teške. Desna noga mi je na samom mjestu ranjavanja otkinuta, a lijeva je bila smrskana. Velikim naporom naših liječnika, brodskih kirurga, spašen mi je život. Lijevu nogu na kojoj i danas hodam, spasio mi je doktor Boro Grubišić. Fiksatore sam nosio šest mjeseci i, evo, kroz posljednjih 30 godina sam na njoj prešao kilometre i kilometre. Kasnije sam bio na liječenjima u drugim bolnicama i toplicama, a potom sam završio i na operacijama u Švicarskoj. Gdje god sam pričao u kakvim uvjetima sam operiran, nitko se nije mogao dovoljno načuditi tomu koliko je sve vrhunski i kvalitetno odrađeno. Mogu se samo zahvaliti svima što sam živ i što hodam. - kazao je brigadir Štefan Paun, pripadnik 3. bojne 3. gardijske brigade, danas predsjednik Zajednice udruga i članova HVIDR-a Brodsko-posavske županije. Više o njegovoj ratnoj priči ranije smo na Plusportalu pisali OVDJE.

Ove uspomene zasigurno su jedna od najvećih vrijednosti Skupa posvećenog radu i djelovanju slavonskobrodske Opće bolnice u Domovinskom ratu. One svjedoče o snazi ljudskog uma, volje, ali i stručnosti osoblja najveće ratne bolnice u Hrvatskoj.