SLAVONSKI BROD - Sve bih ponovio. Ne žalim ni sekunde provedene u ratu - kazao je smireno, bez imalo dvojbe, čovjek koji je prošao tri žestoka ratišta, ostao bez noge i prsti i u jednom trenutku gledao smrti u oči. Životni i ratni put Štefana Pauna nerazmrsivo su se prepleli, stvarajući nevjerojatnu priču od koje bi se dale napisati knjige i snimiti filmovi. Ovom profesionalnom vojniku i specijalcu Domovinski rat odredio je sudbinu kad je imao 22 godine.  

- Prvo sam, kao zamjenik zapovjednika 1. satnije 3. bojne 3. gardijske brigade, sudjelovao na novogradiškom bojištu. Ondje smo, 3. listopada, zajedno s članovima Specijalne policije iz Slavonskog Broda, oslobodili selo Gorice, čime smo spriječili napredovanje srpske vojske prema Novoj Gradišci iz tog smjera. Ta i još neke dominantne točke koje smo uspjeli zadržati, kasnije su se, u Operaciji „Bljesak“ pokazale vrlo korisnima - opisao je Štefan Paun svoje prvo veliko poglavlje.

- Šestog listopada prebačeni smo u Nuštar, odakle smo pokušali nekoliko proboja prema Vukovaru. Dan prije Srbi su zauzeli Marince, presjekavši nam time put do Bogdanovaca, a to je bio jedini slobodni put do Vukovara. Istog tog dana ušli su i u Nuštar, ali su odbijeni i onda smo, sutradan , u jutarnjim satima, kao pomoć stigli mi - kazao je. Na akciju se nije čekalo jer se ukazala prilika.

Propuštena prilika za proboj?

- Plan je bio da odmah taj dan, budući da je Nuštar obranjen, krenemo u protunapad i vratimo Marince. Došlo je, međutim, do odgode.

Sljedeći napad bio je pripremljen za 13. listopada. Taj dan za Pauna, pored 18. studenog, ima posebno značenje.

- To je trebala biti jedna veća akcija. U pripravnosti su bile 63. gardijska bojna iz Požege, cijela naša 3. bojna, specijalna policija iz Slavonskog Broda i Lučkog te dio 1. bojne 3. gardijske brigade iz Osijeka. No i ovaj put je, iz nama nepoznatih razloga, plan promijenjen te je su navedene postrojbe znatno smanjene, ali su nam se pridružili vinkovački „Žuti mravi“ - kazao je, dodavši da i dan-danas ne zna zašto se odustalo od prvog plana.

- Po mome mišljenju, to je bila jedina prilika kada se, u vezi s probojem, moglo nešto ozbiljno napraviti. Neprijatelji su, naime, tek bili zauzeli Marince i neka druga područja te nisu još bili utvrdili liniju obrane. Sve kasnije ofanzive, krajem listopada i početkom studenog, bile su zakašnjele jer su se dotad uspjeli konsolidirati - zaključio je, usporedivši važnost Nuštra za proboj u Vukovar s onom koju su imale Gorice za obranu Nove Gradiške.

Ali i tako „desetkovani“, krenuli su u proboj, najpoznatiji u Bitci za Vukovar, i tada je Štefan Paun prvi put, kako kaže, ozbiljnije ranjen.

Crni dan za Slavonski Brod

- U početku smo imali uspjeha, ali je onda stigla zapovijed o povlačenju. Naime, Srbi su to uvjetovali puštanjem konvoja vukovarskih ranjenika iz Marinaca. U satniji smo slutili da je to prevara, što se kasnije i pokazalo. Dugo smo zato odbijali povući se, ali smo to ipak učinili izgubivši tenkovsku podršku. Tada smo imali i gubitaka. Od Brođana, poginula su naša dva suborca, Ivica Jerković i Dragan Mutić, te trojica iz Specijalne policije (Adam Pavičić, Tomislav Vinković i Mato Živić, op. a.) - prisjetio se crnog dana za Slavonski Brod.

- Nas devetorica iz satnije bila su ranjena. Meni su popucali bubnjići od eksplozije tenkovske granate, pa sam prebačen u Slavonski Brod, gdje sam uspješno operiran - kazao je ovaj stopostotni vojni invalid, kojega su najteži ratni dani tek čekali.

- Proboj nije uspio, ali se Nuštar, s druge strane, nikad nije predao, te je, padom Vukovara, postao najisturenija točka prema neprijateljskim snagama, a moja satnija najisturenija u samom Nuštru.

S obzirom na snage kojima je srpska strana raspolagala, to nije bilo nimalo lako.

- Bilo je tu njihovih postrojbi sa svih strana, pogotovo nakon pada Vukovara, kad su se svi usmjerili ovuda. Nuštar je bio okružen s tri strane. Ali mi smo se tu stabilizirali, stiglo nam je u međuvremenu i pojačanje. Ključna je, međutim, bila naša spremnost da branimo liniju do zadnje kapi krvi - opisao je situaciju, istaknuvši da je neprijatelj i u toj točki, kao i ranije u Vukovaru, zapravo „polomio zube“. Za to je selo platilo visoku cijenu.

- Nuštar je sravnjen sa zemljom. Padale su na tisuće projektila dnevno. Radili su to od bijesa što nikako nisu mogli ući u selo.  

Treće poglavlje

Ratna sreća bila je ipak okrenuta srpskoj vojsci. Padom Marinaca i Bogdanovaca bilo je jasno da je situacija teška. Bila je to uvertira u vukovarsku tragediju. No Štefana Pauna ratni put ponovno je „bacio“ kilometrima dalje, u bosansku Posavinu. To je bilo u svibnju 1992., godine najžešćih borbi na ovome području.

- Radilo se o akciji kod Kričanova i Koliba. Uništivši tri tenka, htjeli smo onesposobiti još jedan tenk i jedan transporter, kako bismo nesmetano nastavili s djelovanjem. Tenk je uzvratio i, kako sam klečao na jednoj međi, granata je pala točno pod moje noge. Desna noga mi je odmah otkinuta u natkoljenici, lijeva je bila rastrgana, izgubio sam četiri prsta desne ruke te tri prsta i pola dlana lijeve - opisao je najteži trenutak na svom opasnom putu. Bio je na rubu smrti, ali svjestan svega oko sebe.

- Prvi put od početka rata stavio sam pancirku. Na njoj su kasnije izbrojali 17 gelera. Osim njega, presudna stvar koja me spasila od smrti bila je moja dobra kondicija. Bio sam sportaš i živio zdravo.

Dobru fizičku spemu i općenito ratničku vještinu Štefan Paun stekao je na vojnim školama i  obukama nekadašnje JNA - diverzantske u Pančevu i protuterorističke u Ljubljani. I to mu je pomoglo u bitci za život.

Ratnik protiv smrti

- Bio sam pri svjesti, uredno sam liječnicima u Slavonskom Brodu, gdje sam kasnije prebačen, „izdiktirao“ podatke o sebi, i tek sam je izgubio kad su mi dali anesteziju. Najteža mi je bila pomisao da padnem u neprijateljske ruke jer sam ležao ranjen bliže njima nego svojima. Moji me suborci nisu mogli izvući istog trena zbog mog teškog stanja. Kolega do mene bio je lakše ranjen i njega su uspjeli, da bi se po mene vratili kasnije s nosilima. Dok sam čekao, imao sam pri ruci bombu, i lijevi kažiprst stavio sam na osigurač. Bio sam spreman aktivirati je ako bi mi se prvi približli neprijateljski vojnici. Kad sam, nakon pola sata ili više, čuo glasove svojih kolega, rekao sam im da mi nije važno hoću li preživjeti ili ne, samo neka su me oni „pokupili“.  

Preživjevši najteže, ni dalje se nije predavao.

- Sjećam se i puta do Slavonskog Broda, vibracija prilikom prelaska mosta, zavoja na cesti kod Male crkve... U bolnici, noge nisam osjetio niti ih mogao micati, osim jednog palca. Operacija je traja dugo, satima sudjelovao je cijeli liječnički tim, među ostalima i dr. Boro Grubišić. Odatle sam prevezen u Zagreb, u KBC Dubrava, pa na plastičnu kirurgiju. Doktorica Hećimović, iz Zagreba, koja mi u početku nije davala prevelike izglede za preživljavanje, potvrdila mi je kasnije da je ključna bila snaga moga organizma. Deset godina kasnije, tetke, koja je bila glavna medicinska sestra, otkrila mi je da su me za vrijeme operacije triput oživljavali - opisao je svoju „četvrtu“, možda i najtežu bitku, dodavši da je za vojnika fizička sprema od presudne važnosti. Ona mu, tvrdi, daje samopouzdanje i vjeru u sebe.

- Probudivši se nakon operacije, pomislio sam, ovo je katastrofa. Ali onda sam  si rekao: ili živi kao čovjek ili se ubij. I, eto, uspio sam, zahavaljujući upornosti i terapiji, koja traje stalno.

'Borba' u miru

Rezultati rehabilitacije su vidljivi - Štefan Paun kreće se samostalno, na štakama, te upotrebljava obje ruke. Ali i nešto još važnije.

- Postigli smo ono što nam je bio i cilj, a to je samostalna i slobodna država. Daleko je ona od idealne, kakvu smo mi zamišljali. Ono što smo mi u odradili u ratu, političari u miru nisu. Mi smo još opterećeni nekim stvarima, ali siguran sam da će neke buduće generacije cijelu tu početnu ideju dovesti do kraja - osvrnuo se kritički na društveno-politički aspekt borbe, dok je s ratničkom stranom priče stvar potpuno čista.

- Mislim da je vrijedila. Da je potrebno, učinio bih sve ponovno. Imao sam nekoliko prilika da izbjegnem najgora ratišta, ali to me nije zanimalo. Kako da se ja, npr. bavim obukom ročnika u Požegi dok se moji momci pripremaju prijeći u Bosnu? To nije dolazilo u obzir.

Tako je to bilo prije trideset godina. Danas je Štefan Paun predsjednik Zajednice udruga HVIDR-e Brodsko-posavske županije, a sudjeluje i u radu još nekih udruga vojnih invalida na razini Hrvatske. „Neuništiva“ borbenog i sportaškog duha, i u miru, kroz navedene institucije, promiče fizičku aktivnost i sportska natjecanja vojnih invalida.

- Čovjek se mora uključiti u normalan život. Uvijek se u nečemu pronađe smisao. Meni su to moja obitelj i djeca, a pomažu nam i ovakve aktivnosti.