VUKOVAR - Cilj jedinog pravdenog rata, onog obrambenog - ako se čuvanje golog života uopće može, terminološki, dovesti u istu ravan s pljačkom, paležom, silovanjem, mržnjom, što su odrednice ostalih „vrsta“ ratova, od prapočetaka - jest mir. Mir je, međutim, iako silno važna vrijednost, koje su ljudi na ovim prostorima itekako svjesni, opet jedan početak, pretpostavka za daljnji napredak, za neke nove „pobjede“, samo, da parafraziramo poznatu izreku, nekim drugim sredstvima.

Hrvatske vlasti ovoga su svjesne, kako iz godine u godinu pokazuje primjer grada Vukovara, samo u teoriji. Statistike mu ni danas, 24 godine od oslobođenja, nisu naklonjene.

Ako se pokazalo da manji grad, od 20-ak do 40-ak tisuća stanovnika, može biti (relativno) razvijeno obrtničko i poljoprivredno središte, s uspješnim tvrtkama i proizvodnim pogonima, što bi otprilike bio društveno-ekonomski „sažetak“ povijesti ovoga grada unazad dvjestotinjak godina, onda nema nikakvog opravdanja da Vukovar tu razinu ne dosegne i danas. Napredak je ostvaren, ali nije dovoljan, pogotovo ako se uzme da je za nj, načelno, zadužen najveći gospodarski subjekt, Država.

Dakako, razmjeri ratne devastacije su golemi. Stanovništvo je prepolovljeno, i brojčano i „psihološki“, ekonomija potpuno uništena, a tu su i negativni trendovi koji su zahvatili cijelu Slavoniju. Grad, s druge strane, ima dobre pretpostavke za razvoj - položaj na najvažnijoj europskoj rijeci, žili kucavici, na kojoj je europska civilizacija i „rođena“, plodno zemljište, znatno obnovljenu infrastukturu, turističko potencijal - ali spomenuta priča, o novim, mirnodopskim „pobjedama“, kao da šepa.

Posjetitelj ovoga grada ima priliku vidjeti sjajne, najmodernije opremljene muzeje, pr. Muzej vučedolske kulture ili Gradski muzej. Svježe su oličene i neobarokne fasade - one koje je poznati jugoslavenski i srpski pisac te, ispostavilo se, lažni humanist i „srcedrapatelj“, Momo Kapor, bio nazvao „lažnim barokom“, opravdavši tako njihovo razaranje. Vukovar je također posvuda „okićen“ plavim zastavicama europskih projekata i investicija. Sve je to pohvalno i pozitivno, ali nedovoljno da se „ušminkaju“ još uvijek slabe brojke.

Jedan od najvažnijih podatak za građanina, prosječna plaća, u Vukovaru je, primjerice, prošle godine iznosila niskih 4841 kunu. Problem je i gubitak ljudskog potencijala, tj. iseljavanje mladih i negativna selekcija kadrova, nedovoljne investicije i sl. Štefan Paun i mnogi drugi rekli bi da poitičari nisu, u miru, odradili i kapitalizirali ono što su oni, branitelji, izborili u ratu.

Ovu izvanjsku i unutarnju neravnotežu Vukovara dobro je dočarala jedna fotografija s današnje gradske svečanosti.  

Treba ipak podsjetiti i da je slika, kako uporno ističu sami Vukovarci, koja se o njihovu gradu plasira u medije često nerealna, odnosno odveć negativna i banalna, tj. u znaku narušenih međunacionalnih odnosa. Ni od toga, dakako, nikakve koristi kao ni od hvalospjeva i „paradnog“ domoljublja, koje se naročito demonstrira u ove dane