POSLJEDNJI ovosezonski susret članova kino kluba Paluba 7, koji neumorno rade na ideji promidžbe sedme umjetnosti obilježila je 450 projekcija od djelovanja ovoga kluba. U završnici ciklusa filmova australskih i novozelandskih redatelja gledatelji, entuzijasti, ali i gimnazijalci, mogli su gledati značajni, prema filmskim kritičarima najbolji novozelandski film Once Were Warriors (1994), nedavno preminulog redatelja Leeja Tamahorija. Prije same projekcije, gledateljima su se obratili Željko Parlov, Jugoslav Gojković i Hrvoje Gažo ispred samoga kluba, ponovivši još jednom zašto Klub uopće djeluje i koji mu je krajnji cilj s obzirom na činjenicu da živimo u tehnološki zahvalnom vremenu. No, sve što su spomenuli i s čim se slažem, vezano je također i za opstanak kino dvorana gdje se na neki način njeguje zajedništvo kroz proces praćenja projekcija, čiji domet može biti za svakoga drugačiji, ali jednako bitan kako bi se smisao međudjelovanja filmskih ostvarenja reprezentirao na način koji zahtjeva involviranost većeg broja ljudi (za razliku od gledanja filma u kući putem računala npr.) povezanih u istome trenutku itekako personalnim odnosima.

Interakcija je vidljiva odmah nakon projekcije u pokušajima interpretacije prethodno praćenog sadržaja s velikog platna, gdje reakcija publike/gledatelja prema rečenicama koje izmjenjuju/kritikama i/ili facijalnim ekspresijama, sažeto govore o našem odnosu kako prema istome sadržaju, tako i prema sebi, iskustvu koje smo dobili, ali i koje međusobno dijelimo ili želimo (po)dijeliti - netko na „nekakav” način, potreseno, razdragano pa čak i ravnodušno... Prije odlaska u Centar mladih, okupljalište gdje ponedjeljkom članovi kluba puštaju filmove, pitao me prijatelj: „zašto ideš“?

Njegovo pitanje trebalo je dobiti konkretan odgovor. Tada sam odgovorila - „iz čistog avanturizma“. I zaista jest tako. Nisam prethodno tražila informacije o filmu, nisam čak zapamtila njegov naziv, ali, ono što sam željela jest čisti užitak u danom vremenu. Užitak pri tome nije pružio sadržaj filma na uobičajeni način, kroz parafraze patetičnih regresija, slika idiličnih predjela ljudskoga duha; užitak je na kraju bio u percepciji kompletnog aranžmana te večeri: prostorije gdje su članovi kluba postavljali rekvizite, velikoga platna, značajnoga filma, ljudi koje sam srela i s kojima sam razgovarala prije i poslije projekcije, onoga što sam naučila iz svega toga, a odnosi se i na film i na ljude koji godinama u centru grada besplatno puštaju raznolike sadržaje kako bi nam objasnili da film podrazumijeva simbole i rituale prije, za vrijeme i poslije projekcije, edukaciju i uživanje u prijenosu poruke kroz filmske narative... Užitak je, prema tome, rezultat egzaltiranog promatrača zbog čitave mimetičke preobrazbe koja se ponavlja svakoga ponedjeljka prilikom puštanja filmova i zbog filmova koji imaju svoju funkciju u samootkrivanju i otkrivanju, sebe i svijeta.

Ovaj film je težak, apokaliptičan, znakovit, pun upozorenja na probleme i odnose, na tradiciju maorskih plemena, na sukobe identiteta, na tetovaže ili odsustvo tetovaže na tijelu kao simbolima moći, tome ili određenome tijelu kao radioaktivnoj tvari - kvarnoj i opasnoj koju je potrebno vratiti iskonu preko ritualnih reprezentacija suodnosa predaka i pojedinca/pojedinaca kako bi oživjela religija/mitovi (p)ostavljajući mir kao osnovnu zakonitost nasuprot nasilju; na siromaštvo i bogatstvo, osobne i kolektivne traume, devijantno ponašanje kao rezultat siromaštva i stigmatizacije, rascjep društva, odnose muškaraca i žena, limitiranosti svijesti o vlastitome postojanju i smislu, o agresiji kao odgovoru na nemogućnosti mirenja s vlastitim osjećajima inferiornosti, o silovanju maloljetne djevojke - tjelesno čiste, a racionalno neuklopivo u mikro i makrokozmos, odnosno, u obitelj prepunu nasilja i sukoba i vanjski svijet gdje nailazi na samo jednoga prijatelja.

Tjelesnost kao baza uz masu tetoviranih tijela, tijela maloljetnika, odraslih, djelomično ili u većoj mjeri, ili odsustvo tetovaža na tijelima koja su otkrivena ili skrivena, ovdje nisu samo zato da bi se razmatrale granice užitaka, nego i kako bismo shvatili što je “moralni mazohizam” kojega sjajno objašnjava Georges Devereux smještajući ga uz Freudov “narcizam malih razlika”, a da bi objasnio psihotično ponašanje prekršitelja društvenih normi.

Koncepcija svijeta, i suviše kompleksna, u ovome filmu progovara kroz likove čije ponašanje je gotovo karikaturalno, a jedini likovi koje je moguće smjestiti u definiciju ljudskosti su lik trinaestogodišnje silovane djevojčice koja počini samoubojstvo vješanjem i njezinog prijatelja ovisnika koji živi u olupini auta. Ona svijest o apsurdu nagona dobiva nažalost, nasilnim nasrtajem na vlastito tijelo koje je do tada bilo medij za transfer infantilnog, čistog osjećaja ljubavi čak i kad su roditelji toliko alkoholizirani i puni nagona a riječi su samo pokretači onoga što uslijedi poslije. Tada ih ona gleda kroz prizmu ljubavi i zajedništva, sinkronizirane i jasne nasuprot svijetu koji se nalazi oko njihove kuće.

Njezin otac na kraju filma, nakon što sazna čitajući njezin dnevnik tko ju je silovao te osobu zbog toga fizički napadne pa potom gleda svoju suprugu kako odlazi s ostalim članovima obitelji zauvijek od njega, izgleda smiješno poput klauna, a njegovo mišićavo tijelo izgleda umjetno snažno. Zašto? 

Jer je poražen, jer je ostao jednako odan apsurdu dokolice i nasilju, alkoholu i ljudima kojima je okružen svakodnevno boraveći u kafiću i zarađujući klađenjem. Takav je jer, saznajemo, poražen je i ponižen u braku i brakom, iako je fizički nadmoćan. Nije dio plemena niti je pleme iz kojega dolazi supruga ikada prihvatilo njega. Očito niti supruga čiji maorski korijeni su ostali u njoj kao znakovi prkosa i samosvijesti, njezinog očitog samopouzdanja koje dolazi do izražaja nakon tragedije.

Hrabrost, doduše, drugačije interpretirana višeslojnim odnosima i retrospekcijom vidljivom u dijalozima, govori o tome u što se pretvaraju pojedinac ili društvo kada su nejasni društveni propisi i kada se nasilno preustrojava to društvo čiju strukturu čine raznorodne društvene uloge i položaji vezani folklorom i utjecajima suvremenosti. Glazba je zato također zanimljiva kako bismo preko nje uočili distanciranost i nedistanciranost likova i sadržaja kao okosnica njihovog pojedinačnog i kolektivnog djelovanja.
 
Zahvaljujući ovoj filmskoj večeri, još jednom sam saznala koliko trebam učiti o filmu, o ljudima, porazima i pobjedama ljudskog djelovanja, ali i o ritualu vezanom za odlazak u kino dvoranu sa žarom čistog avanturizma...