KINO klub „Paluba 7“ i ovaj je ponedjeljak pružio vrhunsko zadovoljstvo filmofilima. Inače, ovaj klub je osnovan u svibnju 2007. i od tada do danas veseli sve ljubitelje sedme umjetnosti. Razlika između filmova koje pomno odabiru članovi ovoga kluba i onih koji se prikazuju u Cinestaru je, zaista, velika.

I.S./PlusPortal

Riječ je o klasicima filmske umjetnosti. Ono posebno impresivno je čitava atmosfera. U zamračenoj dvorani, svijetle slova koja označavaju naziv kino kluba, ispod velikoga ekrana nalaze se isti naziv, članovi kluba brinu o prostoru - raspoređuju stolce, rekvizite, puštaju glazbu prije same projekcije te o svakom filmu, vrlo nadahnuto govori Hrvoje Gažo (kako mi je rečeno pri dolasku).

Dakle, intimna atmosfera ali nikako odbojna za slučajne goste, domaćinska, može biti izrazito poticajna. Članovi kluba su ovaj ponedjeljak izmjenjivali informacije i znanja o Werneru Herzogu čiji filmovi Woyzeck (1979.)  i Krila nade/JULIANES STURZ IN DEN DSCHUNGEL (1998.) su bili na redu u ciklusu filmova ovoga autora. Dok je prvi film nastao prema nedovršenoj drami Georga Büchnera (Alban Berg je napisao istoimenu operu, atonalnu, vrlo jezivu, simboličnoga zvuka, ozračja): drugi film je dokumentarni film o jedinoj preživjeloj putnici nakon pada aviona koji je putovao za Pucallpu.

Iako su oba zanimljiva, čak štoviše i dokumentarni vrlo potresan prema istinitosti radnje, želim pisati o Woyzecku koji mi je bio poticaj za odlazak na druženje sa simpatičnim članovima kino kluba.

I.S./PlusPortal

Već spomenuta nedovršena drama Woyzeck zbog dramske napetosti, zbog radnje koja ulazi duboko u ljudsku psihu koja se poigrava recipijentima zbog čega oni postaju sudionici zločina je tragedija svevremenske potke, suodnosa pojedinca s društvenim akterima višega nivoa nego li je on sam.

Adaptacija ove drame, oslikavajući svu niskost društva, prati njezinu osnovnu misao. Navodno, potaknut stvarnim događajima, Büchner promišlja o klasnoj borbi, o nepravdi te stvara antijunaka, ali onoga nad čijom sudbinom se duboko zamislimo često ne dajući neki zaključak osude. Franz Woyzeck je nesretan, siromašan, izmoždeni pojedinac, ima ljubavnicu Marie, s njome i dijete te o njima skrbeći se podvrgava medicinskim eksperimentima.

Vojniku već u startu osuđenom na službovanje je njegovo dostojanstvo uništeno. To je vidljivo na početku filma gdje sjajni Klaus Kinski biva fizički mučen, podvrgnut torturi nadređenoga koji ga tjera na vježbe.

Nadređenoga ne vidimo, vidimo samo nogu u vojničkoj čizmi koja  tjera, ponižava,... Hoćemo li već onda shvatiti prema grimasama ovoga antijunaka da je on jedan od nas, da je on jedna figura na sceni života gdje veliki igraju svoju igru moći bez potrebe shvaćanja podanika, onih siromašnih, onih koji u dronjcima čekajući novo jutro ne stignu misliti jesu li njihovi postupci uopće logični.

Woyzeck ne misli, on preživljava. Halucinira, jede samo grašak (zbog eksperimenta), sve više je njegovo zdravlje narušeno, a Marie pronalazi spas iz sumorne svakodnevice u drugom liku uglednog pojedinca koji njenu naklonost nagrađuje nakitom. Već tada Woyzeck, potaknut riječima kapetana koji u njemu izazivaju ljubomoru, vidi darovane naušnice, postaje očekivano nervozan.

Dok ispituje Marie, gledatelji mogu već naslutiti kako je ista razotkrivena. Ali mogu i osjetiti napetost koja će ishoditi nesretan svršetak radnje. Svakako ovaj film nije film za ukus većine; njegova radnja ne može inspirirati socijalno ravnodušne.

Ovaj film je tragedija - ne jedne sudbine, nego čovječanstva. Jer, naša vrsta više nego ikada eksperimentira sama sa sobom, odustajući od osnovnih etičkih principa. Moral nalažući jednakost, socijalnu osjetljivost, izbjegavanje sukoba ne može podržavati eksperimentiranje kao što je primjerice nekoć radio Mengele. Isti je princip ponavljan i ponavlja se danas, ako ne u doslovnom smislu onda preko perfidnih igara masama ljudi.

Büchnerova drama što je i sama ekranizacija dokazala je dalekosežna, jer je predvidjela ono što se kasnije dogodilo. Jer kako objasniti toliko stupanj nehumanosti?

Kubrick se bavio sličnim pitanjima u Paklenoj naranči i filmu Full Metal Jacket. Da, to ludilo, čak blasfemično, ludilo pojedinca, grupe, ludilo je bez presedana. Ne postoji humano izlječenje, postoji smrt kao ishod.

Je li ona usmjerena na drugoga, je li usmjerena prema samome sebi, vješti naratori, vješta naracija vodi tome da nas pouči razgranatostima ljudske psihe kojoj je potreban okidač da bi već uzavrela izazvala ionako tinjajući kaos.

„Bog je mrtav!” (pustinja raste) - ne, to nije samo glas ludilom opijenoga pojedinca, to je glas čovjeka bez nade, bez snova, čovjeka gole egzistencije. Ostaje pitanje: hoće li se išta promijeniti?