VJERUJEM kako će jučerašnji koncert održan u slavonskobrodskoj Glazbenoj školi, gdje su nastupali Kalamos kvintet (Dora Draclin, Jaroslav Sadovyy, Aljaž Razdevšek, Branimir Norac, Šime Vuksan) uz Thorwalda Jørgensena (teremin), mnogima ostati u sjećanju zbog vrlo interesantnog „slušateljski”, ali i izvođački vrlo zahtjevnog programa kao i zbog, nekima prvog, susreta s neobičnim instrumentom – tereminom. 

KKD IBM FB

Dvadeseto stoljeće bilo je izazovno po pitanju inovacija pa ga ne moramo pamtiti isključivo kao doba poraza gdje je došlo do kraha čovječnosti, zbog čega se doimalo kako iz blata ne može ustati čovjek i isprati svu ljagu iz koje je ponovo rođen. Ta vedrija strana ponudila je istom svijetu borbu i život uz kreativnost pojedinaca, a u ime tog novog rođenja punog nepredviđenosti; čovjek iako zbunjen stoga ipak može doći do ljepote svijeta i ljepote umjetnosti i umjetničkog izražavanja (u to sam sigurna!). Imaginaciju koju spominje Deryck Cooke u „Jeziku muzike” shvaćam upravo tako, a teremin je najbolji primjer nastao 1920. godine. Izumio ga je Lav Sergejevič Termen, fizičar koji je istraživao senzore za udaljenost. Zato je sviranje teremina istovremeno vizualno receptivno/perceptivno neobično, jer, gledamo pokrete ruku, a ne vidimo da glazbenik dodiruje sam instrument. U tome slučaju, ruke ovise o položaju u odnosu na antenu, a ona omogućuje glasnoću i visinu zvuka, ponovo, ovisno o položaju ruku. Tehnologija i tehnika su upotrijebljene kako bi dokazale/pokazale/izazvale zvukove izvan nama prirodnog okružja ili instrumenata na koje smo navikli, a oni mogu biti prisutni u neoestetičnim predodžbama novih dosega zvuka, glazbe, umjetnosti.

KKD IBM FB

Uz saznanja kako je isti instrument korišten u svijetu filmske glazbe, glazbe za serije, davno sam sasvim slučajno saznala i kako i mađarska multitalentirana glazbenica Katica Illényi svira isti instrument, a on uz njezine vještine pridonosi i nekoj vrsti „egzotike” unutar koncepta koncerta ili koncerata, zbog čega klasično ili uobičajeno koncipiran koncert naglo prekidaju izazovne kompozicije s jednako izazovnim instrumentom i izvođenjem. Ne čudi stoga, što me jučerašnji koncert vodi u neobičnom smjeru nužno oslonjenom na znalačko tumačenje glazbe u suvremenom svijetu, gdje se čini kako su jednako važni kompozitori i izvođači jer, kompozicija dakako, živi onda kada publika ima priliku slušati izvedbu uživo i uživo svjedočiti suvremenosti u interpretaciji glazbe.

KKD IBM FB

Nikolaus Harnoncourt na jednom mjestu kaže kako (parafraziram), pravi skladatelj piše u duhu vremena gdje se nalazi jer je u suprotnom parodist koji isporučuje krivotvorine. Naglasak je, zato, na upotrebi sredstava koje nudi vrijeme našega doba i isporučuje onome tko je u stanju iskoristiti mogućnosti instrumenata i jezika glazbe kojoj je polazište zvuk u svim sferama. Svijet ne stagnira, pa prema tome, glazba ne može ostati u domeni očekivanja slušatelja naviknutih na obrasce prošlosti (zbog ili samo) za ugodu. Tada bismo mogli jedino razmišljati o „stečenom iskustvu” (Meyer), onome koje stoji na mjestu i zato ne daje mogućnost unosa i prijenosa novih „podataka”  da bismo „ažurirali” znanja ili navike koje ne dovodimo u pitanje.

Glazba i glazbenici svoju sraslost sa životom iskazuju kroz reinterpretativne moći i preobrazbe jednako efektne, no, njihova predodžba onoga što nam daju ulazi u suodnose s fizičkim i emotivnim pozicijama zbog upozorenja na unaprijed zadane rituale čije granice se ruše tijekom izvedbe kako se ne bi izbjegla komunikacija (koju Mitchell unosi u promišljanje o „Jeziku moderne glazbe”!), već da bi se ponovo postigla ili postizala svaki put. Zato smo jučer slušali „Ptičji paviljon” (Branimir Norac). Ondje se akustika prostora iskušavala jednako kao i naša auditivna recepcija sadržaja uz vizualna očekivanja - poziciju izvođača. Jer, zašto glazbenici moraju stajati na pozornici, a slušatelji nijemo, mirno, ponekad nepomično - osim u trenutcima nepoželjnog izvanjskoga zvuka koji ne dopire od glazbenika, i gledati u jednome smjeru?

KKD IBM FB

„Distant Shores” za teremin, glas i loop stanicu - izvođača na tereminu koji je ujedno i kompozitor, pa je svoju kompoziciju preobrazio na sebi svojstven način na pozornici, stvorio je atmosferu gdje su se mogli čuti galebovi (rekla bih, ili ptice ako je imenovanje ovdje uopće važno!), šum mora i arhajski zvuk daljine kojega je također prenio glas. Filmična skladba, ugodna, meditativna, podsjetila nas je da zvuk može nastati raznim načinima, a mi ga možemo prepoznati kao kontinuum melodije prirode, iako dolazi iz artificijelnosti ambijenta i/li izvedbe. Zato je sve što smo čuli u kompoziciji zvučalo neizravno a opet privlačno i poznato.

Sopile koje smo čuli u skladbi „Zoo” (Žerovnik), kao i kompozicija „Dobrinjske šurlice (alla balun)” (Brajković), uz sve elemente: lupanje nogom, pjevanje, tradicijski instrumenti ali i oboa, klarinet, saksofon, bas klarinet, fagot, u nekoj neobično živoj imitaciji dijaloga različitih utjecaja, donijele su strast i čudesni ritmički i melodijski disbalans gdje se teško snaći, ali, zato je višestruko izazovan svim sudionicima koncerta – pasivnim i aktivnim.

KKD IBM FB

Uz kompoziciju „Reflexions sur Ravel” (Botica) u službenom dijelu programa bila je i kompozicija „Nerede?/Gdje?” Akina Kilisa, koja je još jednom pokazala kako suvremenost nije podložna eksperimentiranju bez pogleda unazad... ako se glazba razvija upoznavanjem zvuka i iskušavanjem granica, ne znači kako tračak fantazije ili maštovitost preobrazbe nije bliska zvuku koji nas poziva na čisti užitak unatoč iznevjerenim „slušateljskim očekivanjima”.