SUTRA je Valentinovo i postoje razni oblici podsjećanja na taj dan, za što su zaduženi oni uobičajeni oblici kupoprodaje. Smatram potpuno izlišnim naglašavanje onoga što se nudi ili što se želi. Ljudi oblike naklonosti, oblike ljubavi, najčešće žele ovjekovječiti na konkretan, materijalan način. No, oblici materijalizacije ljubavi nisu isključivo vezani za takve darove. Nekolicina koristi oblik iskazivanja emocija kroz različite književne vrste, pa stoga ne čudi što zahvaljujući književnosti ljubav možemo shvatiti kao nesimplificiran iskaz ili dokaz naklonosti, geste koje obuhvaćaju puno više od predmeta s polica trgovina, a što upućuje na korisnost onoga što se daruje.

N.K./PLUS

Razmišljajući o ovoj temi, temi ljubavi, gotovo u isto vrijeme, sjetila sam se Stendhala i Dantea. Dante svoju 'Božanstvenu komediju' opisuje kroz putovanje kroz Pakao, Čistilište i Raj. Gotovo petnaestogodišnje pisanje urodilo je nevjerojatno složenim djelom i nemogućnošću konciznog ili jednosmjernog oblikovanja zaključka u običnoj kolumni. Ne, on ne piše isključivo o jednoj temi, ali figure koje mu služe u iskazivanju nevjerojatnog povjerenja pa prema tome i vrsti naklonosti i različitih vrsta ljubavi su Vergilije i Beatrice.

Prema tome, ljubav vođena razumom može biti u jednom djelu, na simboličan način, postavljena pored ljubavi koja se povezuje s božjom milošću, s platonskom ljubavlju, s onom ljubavlju koja je vođena srcem. Na diskretan način, ali idealiziranjem ličnosti na temelju kojih nastaju likovi Komedije - vodiči, prema tome, te dvije ljubavi čine cjelinu bez koje čovjek ne može funkcionirati u granicama ljudskih zadanosti, ljudskih razumijevanja, ljudskih parametara odvajanja emocija i potrebe za racionalizacijom.

Možda je najbolje sjetiti se ljubavi kroz sliku već ostarjelih ljubavnika, partnera, čiji suživot se pretače u govor onda kad između njih ostaje muk. Ta tišina je neugodna onima izvan konteksta tog zajedništva.

Često sam koristila citat koji mi se činio relevantan za shvaćanje sveobuhvatnosti ljubavi i univerzalnosti težnje nadahnutog čovjeka ljudskim i božanskim sa zadnje stranice Komedije, što ujedno može biti i svojevrstan zaključak samo jednog sićušnog dijela promišljanja o univerzumu ljubavi. Dakle, Dante koji je uspio te dvije struje pomiriti na nevjerojatno kompliciran način, ujedno je uspio objasniti kako upravo razum i nadahnuće, ljubav prema znanju i ljubav prema/u/s inspiraciji/inspiracijom mogu dati odgovor zašto su ljudi grešni, zašto su skloni različitim devijacijama, čime su vođeni i što naposljetku može biti strast - ali i koje strasti postoje.

N.K./PLUS

Navodno je Stendhal volio ovu svoju knjigu unatoč tomu što nije bila osobito popularna. Moguće je kako razlozi leže u spomenutim činjenicama gdje, čini mi se, možemo biti na tragu osuđivanja pisca baš zbog osobito (raz)otkrivene subjektivnosti s uporištem u ljubavnom/emotivnom iskustvu - ali to naravno, čine oni koji ne razumiju kontekst ili prilike iz kojih proizlazi određeno književno djelo. Čovjek ne može stvarati izvan vlastitog iskustva što ga čini nužno uključenim u sve o čemu govori ili piše, više ili manje osobno. Zar ne?

No, vratimo se knjizi 'O ljubavi'. Tko je čitao knjigu zna dio vezan za pojam kristalizacije. Nevjerojatno kako samo jedna riječ može sažeti svu našu percepciju ili recepciju ljubavi ili ljubljenog bića. Ponekad se čini kako baš riječi ne mogu opisati naše doživljaje u slučaju kulminacije – onda kad smo na vrhuncu sreće ili tuge. Zato Stendhalova kristalizacija nije tek mudro rješenje u odabiru pojma kao nužnog zla (eto, kada već moram nazvati 'nešto' nekim imenom!) već veće značenje crpi iz iluzija i aluzija stvorenih zahvaljujući ljubljenom biću - onih koje osoba koja voli uočava u osobi iako joj možda objektivno ne moraju pripadati. Ne čudi stoga što su ljudi davno percepciji dali veliki značaj kroz misao: ljepota je u očima promatrača (da, ponavljanje je neminovno u plastičnom dočaravanju!). Taj iskaz govori o ushićenosti, očaranosti, osjećajnosti, blagosti, dobroti i svemu lijepomu što uočavamo tek onda kad se to isto nastani u nama. Tome postupku potrebno je vrijeme, pogotovo ako ne poznajemo osobu ili ako su nam strane osobine sagledane sa svih strana. Uočavanjem otvaramo srce. Otvoreno srce može definicije pretočiti u epitete jer je i samo postalo sinonim onoga što zastupa. Ondje gdje se u Stendhalovoj knjizi spominje kristalizacija, dakako, riječ je o ljubavi prema ženi i o njezinim osobinama vidljivim zaljubljenom muškarcu.

Citat iz knjige glasi: 'Utjecaj koji na ovog mladog čovjeka proizvodi otmjenost vaših talijanskih crta i tih očiju koje on nikad nije vidio, sasvim je sličan utjecaju kristalizacije na grančicu graba koju držite i koja vam izgleda tako lijepa. Kad je zbog zime ostala bez lišća, ona svakako nije baš bila sjajna. Kristalizacija soli pokrila je mrke grančice ove grane tako sjajnim i tako mnogobrojnim dijamantima, da se ove grančice mogu vidjeti samo na malom broju mjesta onakve kakve su.'

To je početak ljubavi, da! Taj osjećaj pronalaženja savršenstava osobe koju se zavoli.

Ne treba razmišljati o scenariju koji dolazi poslije, mučiti misli svim problemima koji dolaze i odlaze iz tog blaženstva. Možda je najbolje sjetiti se ljubavi kroz sliku već ostarjelih ljubavnika, partnera, čiji suživot se pretače u govor onda kad između njih ostaje muk. Ta tišina je neugodna onima izvan konteksta tog zajedništva. Ljudi u ljubavi i s ljubavlju govore glasno kad šute, kad se gledaju ili jednostavno – kad gledaju u istom smjeru čak i ne dotičući se.

Ako ne prepoznajemo ljubav, možda je problem u nama. Zaliječimo srce čitanjem onih poruka koje nam šalju oči - postupci, osobine i naravno, knjige. I njima se vraćajmo jer uvijek postoji onaj dio koji nismo dovoljno razumjeli.