NEVJEROJATNO je kako neka djela mogu biti univerzalna, unatoč vremenu nastanka, unatoč primarnim afinitetima samoga pisca. Jedno takvo djelo, tiskano u listopadu prošle godine je djelo “Ideje imaju posljedice”(1948.), konzervativnog mislioca Richarda M. Weavera (1910.-1963.)

“Već smo spomenuli da na psihologiju razmaženoga djeteta nailazimo gotovo isključivo kod onih ljudi koji su napustili prirodu i koji su to napuštanje pokazali time što su sa sela pobjegli u grad. Kamo god se okrenuli, vidimo da čovjek sa sela ima nadmoćnu filozofsku rezignaciju u vezi s poretkom stvari. Manje ga uznemiruje ciklus rođenja i smrti, manje je sklon nemiru i zabrinutosti, stabilniji je u trenucima krize. Bolje je integriran od gradskog rođaka jer ima dovoljno skromnosti i pobožnosti da prihvati stvarnost, što je možda ravno vjerovanju u providnost.”

Ovaj, kako stoji u knjizi, nekadašnji profesor retorike, u retcima ovoga djela, sukladno svome vremenu s jedne strane te iskustvu južnjaka s druge, pronoseći ideje univerzalnih vrijednosti s postavkama koje su dakako itekako primjenjive danas, vodi borbu s relativizmom po kome je “čovjek mjera svih stvari”. Dalekosežne posljedice suvremene misli, suvremenoga čovjeka, Weaver itekako raščlanjujući povezuje s konzekvencama koje svoje uporište traže u povijesti misli i djelovanja.

Bezbrižnost za kojom teži moderan čovjek prema tome je itekako pogubna jer proizlazeći iz drskosti materijalnoga uspjeha zamjenjuje metafizičko radikalno se poigravajući čistom svjetovnošću ovijenom samolaskanjem i egocentrizmom.

U tome slučaju, sve podložno ideji koja obrazlažući funkcioniranje čovjeka na razini izvan dosega relativizma možemo smatrati senzacionalističkom tvorevinom gdje se gubi referentna točka. U tome kontekstu autor spominje novinarstvo pa navodi: “sve rezerve i ograničenja žrtvuju se zbog golicanja mašte. Ekstremi strasti i patnje poslužuju se da živne atmosfera za doručkom ili da se ublaži dosada večeri provedene kod kuće. Područje privatnosti napušteno je jer je izgubljena definicija osobe. Više ne postoji mjerilo prema kojemu treba suditi što pripada pojedincu. U pozadini uvrede krije se odbacivanje sentimenta u prilog neposrednosti.” (...) “ stroj ne može poštivati sentiment, i nije slučajnost što se velika parada opscenosti pojavila odmah nakon tehnifikacije našega svijeta”... I ono što bismo suvremenim rječnikom nazvali dehumanizacijom, Weaver je davno detektirajući nazvao relativizmom koji može rezultirati jedino neskladom i sukobom zbog “propasti sentimenta”. 

Upravo zbog naoko nesavladivih posljedica, koje se čine kao prilično determinirajuće unižujućima, Weaver naglašava kako je moguće pitati se može li postojati junak u takvim okolnostima. Jer junak je vođen idealima, “junak nikad ne može biti relativist”. Vrijednosti, možda idealizirajuće zbog šireg značenja na kojemu inzistira ovaj interesantni autor, nisu ništa drugo do pohvala metafizike. On inzistirajući na njezinom povratku naglašava: “u današnjem svijetu malo je povjerenja i još manje odanosti”.  Postepeno obrazlažući metafiziku kroz cijelu knjigu dolazimo do vrlo iscrpnih analiza uobičajenih pojava koje se javljaju u jeku društvenih promjena. Pa tako egalitarizam postaje u očima autora radikalan čije težnje su nerealistične i proturječne kao uostalom demokracija i demokratsko društvo koje se nalazi u ljušturi konformizma. 

Vrlo strog presjek takvoga društva kako Weaver navodi, stvorio bi stvarnu sliku prema kojoj je isto društvo “ispunjeno čudesnom raznovsnošću i neredom” a taj zaključak potječe, ni više ni manje nego od Platona. Takvo društvo je anomalijsko. Hoćemo li se složiti s konstatacijom ostaje kao pitanje koje može dati samo povod sljedećem poglavlju o “razmaženom djetetu” - paradigmatski podređenom formuli širokog narodnog obrazovanja. Što će reći kako Weaver ne inzistira na demokratskoj univerzalnosti nego više zastupajući neki vrstu elitizma, gospoštine, arijevstva ili jednostavno aristokracije stavlja teret tradiciji gdje se ona tumači kao jedina formula koja može povratiti metafiziku uvodeći je u stvarnost.

Sjajan citat i objašnjenje stajališta autora o ovoj temi uobličen je na sljedeći način: “Suvremenog znalca možemo usporediti s pijancem koji se, sluteći da gubi ravnotežu, pokušava spasiti grčevito se hvatajući za pojedinosti, pružajući tako dobro poznat prikaz pozitivnosti i arbitrarnosti. Dok se svijet oko njega počinje zanositi i naginjati, hvata se za nešto što će se naći unutar ograničene percepcije.” Ograničenje koje se izražava činjenicama, a ne istinama suvremeni čovjek na kraju sukladno kontekstu istoga ograničenja usmerava k pomutnji gdje se činjenične pojedinosti miješaju s mudrošću. Današnji čovjek - navodi autor - pati od teške fragmentiranosti. Je li ona hvalevrijedna? Prema Weaveru očito nije. Pogotovo kada se u obzir uzme put evolucije koji kao da ide unazad: od doktora filozofije, preko džentlmena do specijalista, a potonji je psihički inferioran spram svojih prethodnika te je zato poput nametljivog skorojevića nedovoljne stručnosti. Zato, moramo se složiti  s autorom, inteligencija će ipak uvijek uzimati primat nad lažnom stručnošću te će ljudi radije birati vođe razumne i stabilne bez opsesija koje u sebi sadržavaju abnormalnosti(i).  Isto tako, kritički odmak od obzora trenutka iza kojega se sakriva suvremeni čovjek, a koji je po sebi u biti provincijalizam, može se razbiti jedino izuzećem iz egoizma iz kojega proizlazi. Vješto argumentiranje ovoga autora uvijek ide na stranu nesebičnosti u svrhu dosezanja istine. Ako ćemo slijediti istinu, odbacit ćemo sve egoistične pobude i služit ćemo višim ciljevima - idealima, gdje je smisleno ono što je dobro, a dobro je ono što je u blizini transcendentnoga. Nema biranja lakšeg puta, nema spekulacije. Isto se događa i kad Weaver analizira glazbu (jazz npr.), film, slikarstvo. Treba shvatiti tanke linije koje nastaju u vezama između duhovne lijenosti, materijalizma nasuprot tradiciji discipline. 

Da bismo izbjegli lažnu sliku svijeta “histeričnog optimizma” moramo shvatiti kako je sam optimizam grijeh protiv znanja. Čovjeka sigurnost svodi na beskičmenjaka. Nitko ne bi želio biti beskičmenjak, nitko ne bi poželio takvu sigurnost gdje će stigma biti izazvana običnim izostavljanjem časti. Jer čast i znanje su povezani logikom prirodne povezanosti - baš kao što se spominje osjećaj časti i osobni odnos prema domovini.

Protiv lažne slike svijeta! Tako bi glasilo nepisano pravilo koje se svakom stranicom samo nadopunjuje nevjerojatnim argumentima u svrhu transcendentalnoga. Jer bez njega nema osjećaja, nema časti, nema domovine, nema... morala... ustaljenoga osjećaja pripadnosti vrijednostima koje su davno proizašle iz usta mudraca. Zato Weaver na kraju spominje logos. Jer jezik je važan. I on postaje opterećen relativizmom, no ne treba biti tako. Jezik je svojstvo kozmosa - on ga uspostavlja (sjetimo se!). Weaver poziva na novo poštovanje i vrednovanje jezika. Ne zaboravimo: dijalektika je važna! Riječi su kao i stvari. Razumijemo svijet ako smo u stanju urediti svoj dom bez pomutnje. Sve o čemu se govori u knjizi “Ideje imaju posljedice” na neki način govori o kauzalnosti i nužnosti prirodnog transcendentalnoga u čovjeku. Suvremeni čovjek od njega bježeći zaboravlja bit. Zbog toga je nemoćan. Zato se spominje psihologija razmaženoga djeteta. Takvi ljudi su zaboravili svoju prirodu, svoje prirodno stanište transcendentalne misli. Svoju pradomovinu gdje mogu obitavati kao misleća bića.

Zato je ovaj autor važan. Bez obzira na južnjačke aspiracije, on je itekako univerzalan. Njegovi zaključci su itekako relevantni i živući. Koliko god on pribjegavao stereotipima ili idealizmu mada ga ne želi priznati, tekst ovoga autora se mora čitati da bismo shvatitli da bit konzervativizma nije toliko stran i udaljen od vrijednosti kojima se možemo ogrnuti ne bismo li izbjegli paljbu neistina i “lažnjaštva”. Za kraj ovoga ogleda, više nego li kolumne, ostavljam posljedni citat iz knjige, baš u prilog svemu napisanome. Čitatelji će odlučiti ima li istine u svemu tome: “Već smo spomenuli da na psihologiju razmaženoga djeteta nailazimo gotovo isključivo kod onih ljudi koji su napustili prirodu i koji su to napuštanje pokazali time što su sa sela pobjegli u grad. Kamo god se okrenuli, vidimo da čovjek sa sela ima nadmoćnu filozofsku rezignaciju u vezi s poretkom stvari. Manje ga uznemiruje ciklus rođenja i smrti, manje je sklon nemiru i zabrinutosti, stabilniji je u trenucima krize. Bolje je integriran od gradskog rođaka jer ima dovoljno skromnosti i pobožnosti da prihvati stvarnost, što je možda ravno vjerovanju u providnost.”