OSMOG travnja obilježen je Svjetski dan Roma, ali taj datum može biti samo poticaj za ulazak u svijet koji smo vrlo često kadri svoditi na „sakupljače perja” ili „sakupljače starog željeza”. Nismo samo tada u krivu nego zaboravljajući bez želje za podsjećanjem, ignoriramo Opću deklaraciju o ljudskim pravima izuzimajući iz nje čitav narod koji trpi stereotipne izjave i ponašanje, a znamo kako kao i svi ostali zaslužuju puno više.

Ponukana činjenicom kako je ovaj narod iznjedrio sijaset velikana iz svijeta umjetnosti, gledala sam dokumentarni film o tzv. „kralju romske glazbe” Šabanu Bajramoviću - glazbeniku koji je povezujući glazbu u fascinantan spoj narodnog štiha s bluesom stvorio novi glazbeni izričaj vrijedan pažnje koliko god voljeli ili ne voljeli takvu vrstu glazbe ponovo pod stegom stereotipa. Snažan glas upečatljive boje, stil života sličan svim onim životima jetsetera, život ovoga Roma bio je zapravo –istinski užitak u glazbi, improvizaciji, stihovima. Sklon užitcima s jedne strane, a s druge fatalistički iskren u svome bluesu ostavio je dubok trag. Ne poznajem romski jezik, ali mogu shvatiti koliko emocije je uneseno u izvedbe koje se mogu mjeriti s izvedbama velikana ostatka glazbenog svijeta. Ne slušam ovu glazbu – rekla bih ponekad, a onda požalila zbog tih riječi jer slušajući Cubismo i Mostar Sevdah Reunion s istim izvođačem, shvatim kako nije stvar u glazbenom ukusu nego u prepoznavanju vrijednosti onoga što je drugačije, a opet ima tu snagu promicanja vrijednosti kulture i umjetnosti čitavog jednog naroda.

Šaban Bajramović je važan kao predstavnik Roma ne na mikrorazini gdje je proslavio isključivo svoje ime, nego na razini označavanja izvanstereotipnih predodžbi gdje su jedino važni boja kože i podrijetlo. Sjetim se uvijek kako popularne novine i portali ističu romsko podrijetlo glumca Yula Brynnera što je s jedne strane važno ako se govori o dobrobiti Roma u kontekstu doprinosa djelovanja izvan lokalnih zajednica. Glumac, i to američki, rekli bismo s pravom je istaknuo podrijetlo i time raspršio misao i zaključke o općim mjestima romske kulture. Kada je na Filozofskom fakultetu otvoren Odsjek za romski jezik i kulturu, mogli smo s ponosom zaključiti kako popularnost Roma raste ne zato jer su „jadni” pa im treba pomoći, već zato što zavrjeđuju prenositi svoju ostavštinu drugima a ne samo (pre)nositi je unutar svoje zajednice.

Ljepota različitosti, ali i dubina međuljudskih odnosa koja uključuje te različitosti, tema je odličnog romana prema kome je nastala istoimena predstava/drama Kristijana Novaka „Ciganin, ali najljepši”. Ljubav koja povezuje ponovo stereotipno očito različite ljude dovodi do strasti, ali i ljubavi daruje dimenziju unutar prilično teških okolnosti kriminalističkog narativa. Kao i kod Kusturice i „Doma za vešanje” (1988.), riječ je o pažljivom pristupu temi. Izvan svih očekivanih pravila, Kusturica doslovno nadnaravno dovodi do umetanja u film dajući Romima moć. Ona nije idealizirana već apstrahirana kroz postupke aktualiziranja u filmskoj promidžbi kontekstualizacije mistike, a u svrhu upoznavanja ili raskrinkavanja tradicije. Ona sada tj. nakon gledanja filma opstaje u promatračevim očima i umu kao nukleus načina preživljavanja, odnosno, života kome se daje značenje izvan očiglednog značenja - značenje onostranog sveprisutnog. Jer ono u što vjerujemo uvijek je prisutno u svim postupcima, a na nama je prepoznavanje značenja i simbola.

Pišući ovaj tekst pokušala sam doznati zašto averzija i fascinacija mogu biti povezane. S jedne strane, postoji niz karakternih osobina koje pripisujemo Romima zato jer ih je tako lakše eliminirati iz misli, a s druge fascinacija životom koji je sve samo ne uobičajen - sloboda vezana za njih - nomadizam je rezultat izvanrednog snalaženja u svim situacijama. Umjesto da mijenjamo njihov način života, možda bi bilo bolje da ga upoznamo. Prilagodba ritmu suvremenog života je upravo taj nomadizam koji od nas iziskuje snagu ako napuštamo zemlju rođenja i života; zbog rata, posla... Vjerujem da mnogi od nas požale jer nisu u stanju iz sebe izvući strah i sram pred sobom. Romi su puno više - više nego što mislimo i što promoviramo ponekad kad nam se uklapa u svakodnevicu i to više kao fusnota negoli dio stvarnoga teksta života.