BOŽIĆ je često povod darivanju, povod rastrošnosti, ali ne mora biti tako. Ako već darujemo, možemo to učiniti na suptilniji način, a opet dovoljno efektno zbog čega ćemo Božić pamtiti u svjetlu darivanja onoga što nam može poslužiti dalje u životu kao poseban doprinos interpretacijama vrijednosti. Vrijednost dara ne mora biti materijalna, ali opet, nekako naviknuti na materijalizaciju osjećaja posežemo barem za sitnicom ne bismo li tako nekome dokazali svoju naklonost. I dakako, u tome ne postoji ništa loše ako znamo što je dragim ljudima potrebno, što žele, a ne mogu si priuštiti... ili jednostavno, s čime bismo im mogli uljepšati ovo blagdansko vrijeme. Tako je meni s dragim rođakom, na sam Božić stigao dar. Ni više ni manje – knjiga. Radosno sam pogledala o čemu se radi. Vidjevši da je knjiga još u foliji, ostavila sam ju tako do danas jer sam željela osjetiti miris knjige prije samog čitanja. I tako, danas, odlučih pročitati svoj ‘dar’. Nestrpljivo sam maknuvši foliju, otvorila prvu stranicu, počela čitati i dok nisam došla do kraja stalno sam ponavljala - koja odlična knjiga, kakvo zanimljivo pripovijedanje, koje zanimljive slike, ova knjiga istovremeno izaziva divljenje i tugu.

Foto: Ž.G.

Bajkoviti ambijent ukrajinskog dijela Karpata kojeg nastanjuju Guculi, koji žive vjerujući u nadnaravne sile i nadnaravne moći pojedinih likova kao što je Jura u ovoj pripovijesti, toliko može zaokupiti pažnju te se zato čini kako je ova pripovijest i sama nastala u jednom pripovjedačkom dahu. Ali nije tako. Doznajem kako je autor ‘u ljeto 1910. godine otputovao u karpatsko selo Krivorivnju gdje je proveo gotovo dva tjedna proučavajući svakodnevicu, običaje, jezik i folklor Gucula. Iduće ljeto ponovo posjećuje Guculščinu i odlučuje napisati djelo o tome kraju i njegovim stanovnicima. Na jesen 1911. dovršio je pripovijest ‘Sjene zaboravljenih predaka’, (Tini zabutyh predkiv).’

Prekrasna pripovijest koja govori o ljubavi, o tragediji, neprežaljenome gubitku, o požudi, o prolaznosti, o ljepoti mistike, ljepoti prirode i života povezanoga reliktima predaka, upozorava nas na duboku ukorijenjenost simbolike i simboličnog u svakodnevicu ove etničke skupine, Ukrajinaca, istočnih Karpata. Fantastičan svijet u koji ulazimo, svijet mističnih bića, najčvršće povezuju likovi Ivan i Marička. Prizma njihove ljubavi daje tome svijetu dimenziju sakralnog. Nadilazeći ga svojom ljubavlju koja je prije svega tragična i teška, likovi upozoravaju na cikličnost svijeta gdje više nije važno tko je nekada nekoga volio, koliko je ta ljubav bila važna. Smrt kao kraj je početak novoga života. Otvaranje vrata životu odvija se u trenutku zaborava. Voljenoga ne može zaboraviti samo par koji mu dolikuje, koji mu odgovara. Spajajući se u smrti, jedno poglavlje života se zatvara, otvarajući poglavlje često prizemnim potrebama. Ovdje, kad Ivan zatvori oči, život se nastavlja. Tek tada vidimo kako je ponižen svim onim bespotrebnim, običnim, čemu je tek ljubav dala novi smisao. Ispunjeni ljubavlju vidimo svijet kao sudbinsko spajanje nevjerojatnim poveznicama koje se u svakodnevici gube pod teretom prostodušnog ispunjavanja nagonskih poriva. Time završava ovaj roman. Zaboravom. Rusalke, ščeznik, njavke, Aridnik... mistična su bića koja ovdje vode u svijet prirode koja ipak ima svoje zakonitosti. Uz vječne borbe kojima je čovjek sklon možemo ubrojiti borbu s prirodom. Čovjek ju neće nikada razumjeti do kraja. Kao što ljubav ne može spoznati do kraja. Možda baš zato ovi likovi završavaju tragično. No, s druge strane, ne zaboravimo: smrt ljubavi ne postoji. Ono što smatramo smrću je mirovanje do novog rađanja. Uostalom, ako išta možemo naučiti od prirode, to je ta poruka. Jednostavna a opet toliko nadahnjujuća poput ove cijele pripovijesti.