NEVJEROJATAN optimizam koji se potvrđuje do kraja knjige čuvenoga Quincyja Jonesa “12 nota - o životu i kreativnosti” dala mi je samo potvrdu kako je riječ o čovjeku koji osim iskustva, osim znanja, ima nevjerojatnu moć zapažanja najrelevantnijih vrijednosti u životu, a jedna od njih koju je istaknuo u ovoj knjizi je - dobrota.

“Mladost je razdoblje života u kojem ste iznimno podložni dojmovima, što može biti velika prednost, ali krajnje štetno za vaš razvoj ako ono što vas oblikuje nije vama na korist.”

Ovaj skladatelj, producent (studijski, filmski), direktor izdavačke kuće, vlasnik televizijske postaje, utemeljitelj časopisa, poduzetnik i ono što je važno - humanitarac, progovorio je o svom jazz iskustvu na jedinstven način promičući rad, ali ne ignorirajući humanizam- kao glavnog pokretača svih naših idejnih rješenja, potreba... Krećući od teze da je kreativnost sastavljena od uma i duše, Quincy Jones nas u svojoj knjizi vodi kroz nevjerojatno životno putovanje puno jednako nevjerojatnih iskustava, doticaja s poznatim ličnostima iz svijeta glazbe kao što su Sinatra, Jackson, Bernstein... koja su ga oplemenila, učinila ga čovjekom koji se u početku borio s različitim traumama i porocima: od one početne spoznaje kako je majka bolesna od shizofrenije, do činjenice da živi u getu te postaje sitni lopov do one faze kada počinje shvaćati kako su glazba ili kreativnost jedini način kojim može steći barem malo stabilnosti.

Uz autora ove knjige zaista možemo doći do zaključka koji on postavlja još na samome početku: “imamo sposobnost kanalizirati svoja životna iskustva” - kroz umjetnost, rad na sebi, rad s drugima, skromnost nasuprot egocentrizmu, kroz želju za uspjehom unatoč kritikama koje često mogu biti zlonamjerne. Njemu je glazba isprva bila u ulozi majke, kasnije vidimo - glazba postaje poticaj za djelovanje i promišljanje, za veliku količinu energije zahvaljujujući kojoj se nižu uspjesi. “Nisam imao samo jedan određeni trenutak u kojem sam naučio lekciju da valja imati velike snove, već mi je postupno akumuliranje nesputanih aspiracija omogućilo da postignem ono što znam da inače ne bi bio sposoban ostvariti. Zapravo to mi je omogućilo da postanem prvi crni podpredsjednik velike diskografske kuće, prvi crnac nominiran za Akademijinu nagradu Oscar za najbolju originalnu pjesmu, prvi crnac koji je dvaput u jednoj godini nominiran za nagradu Oscar za najbolju pjesmu te najbolju filmsku glazbu, prvi crni dirigent i glazbeni voditelj ceremonije dodjele Akademijinih nagrada, da navedem samo nekoliko “prvih.”

Ali, nakon ovoga uslijedi osvještenje i skromnost. Nije riječ o samohvali, riječ je o doprinosu zajednici, doprinosu crnačkoj zajednici. Ovaj sjajan čovjek pišući o svome iskustvu želi pomoći mladim ljudima i umjetnicima kako bi izbjegli instant slavu i instant rješenja. Rad na sebi je, kako doznajemo, važan, ljubav i odanost prema ljudima i radu također. Kada ovako čitamo iskustva pojedinca, sve se čini lakim, ali Quincy Jones nas upozorava kako ipak nije tako. Osobito se podvrgavajući iskustvenim, on nas upozorava kako valja imati na umu sve te korake u razvoju ne bismo li naposlijetku slijedeći snove postigli uspjeh. “Mladost je razdoblje života u kojem ste iznimno podložni dojmovima, što može biti velika prednost, ali krajnje štetno za vaš razvoj ako ono što vas oblikuje nije vama na korist.” 

Dalje, upozoravajući proročki navodi: “Ne vjerujem da čovjek može dosegnuti vrh, a ako ga dosegne, ha, pa možda i nije imao dovoljno velike snove. Ono što vidiš možeš i postati.”. Dakle, nije riječ o formuli velikoga uspjeha koji stane kao na filmu i tako nepomično stoji. 'Happy end' u stvarnosti ne postoji u takvom statičnom obliku. Potrebno je stalno napredovati, neprestano učiti. Jones navodi važnost putovanja, učenja kulture, jezika, gastronomije očima umjetnika koji razaznaje detalje diveći se cjelini, bježeći od stereotipa. No, tragom nevjerojatnog optimizma dolazimo i do teškoća jer i talent je teret. Uz njega nužno dolazi odgovornost.  Treba se oduprijeti vanjskim pritiscima, treba slijediti “putokaze koji nas rutinski podsjećaju na to tko smo, mimo svih životnih smetnji”. 

Da Quincy Jones nije takav, ne bi konstantno napredovao. Od jazza, preko filma, produkcije...Iskustva nevjerojatnoga čovjeka! Ali čovjeka u pravom smislu riječi. Nije ovdje potrebno znanje iz područja glazbe, on ga također nesebično daruje na više mjesta. Tako da to iskustvo i želja za usmjeravanjem i kanalizacijom emocija nadjačava sve ono negativno s čime se sam suočio. Od početnih, već spomenutih trauma vezanih za majku, iskustva iznalaženja rješenja financijskih kriza, iskustva prometne nesreće, smrti prijatelja, iskustva kome,... Sva ta iskustva uobličena su u jedno iznimno umjetničko iskustvo uobličeno u sljedečoj rečenici: “Vjerujem da je glazba žila kucavica života zato što ima sposobnost obraćati se svim tipovima ljudi, bez obzira na boju ili podrijetlo.”

Ponukan tim iskustvom, autor velikodušno daruje svojim čitateljima sve ono što posjeduje - osjećaj za život; za ispravan život. Glazbeno obrazovanje, poštovanje prema kolegama i znancima iz glazbenog svijeta (jedan od njih je Ray Charles), pohvala mentorima i mentorstvu (Clark, Basie), i ushit koji ga pokreće zaokružuje jednostavnošću u pristupu ljudima: “Budite tu za ljude” (...) ”i kada vas ne trebaju” . Ne zaboraviti ljude, ne zaboraviti sebe. Možda je to maksima kojom je moguće zaokružiti cjelinu ove knjige izuzetnog čovjeka kao što je Quincy Jones.