ODILON Gbènoukpo Singbo jedan je od autora koji iz perspektive moralne teologije i bioetike s nevjerojatnom lakoćom i uvjerljivošću progovara o trashumanizmu na način izvan isključive sugestivnosti u predodžbama služeći se kognitivno-metafizičkim diskursom. Njegova doktorska disertacija kao rezultat sustavnih istraživanja ovoga područja 2021. objavljena je pod nazivom Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antroplogije.

Autoru ovoga djela, koje preporučujem svesrdno čitateljima neopterećenim činjenicom kako se radi o jednome svećeniku, smeta upravo naše ili bolje reći transhumanističko, ili sigurnije - suvremeno, postmodernističko “redukcionističko poimanje čovjeka”. Ne zaboravimo kako u nama ljutnju i otpor stvaraju ljudi/osobe koje nas shvaćaju kao “stvari” ne bi li nam oduzeli ljudskost ili čovječnost sa svim karakteristikama koje ga vezuju za transcenedentalne dimenzije. Naši osjećaji su upravo dokaz prvenstveno osjetljivosti živoga bića na nepravde, ali isto tako i na pravičnost a te dimenzije čovječnosti svoju genezu imaju u neizostavnom shvaćanju čovjeka kao višedimenzionalnoga bića a on to u osnovi i jest. “Lišavanje čovjeka njegova transcendentalnoga uporišta” je drugi naziv za transhumanističke aporije koje s jedne strane glorifikacijom tjelesne osnove ljudskoga bića uništavaju njegovu duhovnu dimenziju koja ga a priori i čini čovjekom. Relativizam i sekularizam nemaju mjesta u čovjeku ako želi od sebe učiniti moralno biće a to pak direktno poziva sve pobornike transhumanizma na dvoboj lišen dvoličnosti. Jer ako želimo dobro čovjeku, ta dimenzija očekivane dobrote je uzročno-posljedično vezana za njegovo stasavanje u smislu podražavanja ili podržavanja čovječnosti, odnosno moralnosti i odgovornosti za život poslije. Čak i za one koji ne vjeruju u život poslije smrti, postavlja se pitanje koji je krajnji cilj njihova postojanja i što je uopće onda u ljudskoj naravi.

Singbo na jednome mjestu navodi : “Ljudska narav je svedena na puku evolucijsku činjenicu koja onemogućava promatranje čovjeka kao ontološkog bića.” Ako zaista evolocijski put predstavlja niz pobjeda nad porazima neljudskoga onda taj put prije svega mora predstavljati razvoj u moralnom, kulturnom smislu gdje je ljudsko dostojanstvo smješteno u diverziju samo utoliko ukoliko ima preslik na mjestu Drugoga. Čovjek u nastojanju opredmećivanja sebe samoga doći će u posthumano stanje...ali dokazano je kako i tu postoje granice. Vlastiti egocentrizmi u redefinirajućim stanjima moći dokazuju kako jedni uvijek nadmočnošću nad drugima vladaju perverznim i perfidnim sredstvima a odatle je vidljiv nedostatak evolucijskog niza po pitanju moralnoga. Sjajni ali i vrlo teški primjeri: Auscwitz, Hirošima, Nagasaki već na prvim stranicama dokaz su svemu rečenomu: postoji imanentna logika uništenja. Razlozi ovakvoga djelovanja su prilično inferiorni u odnosu na ono što bi trebalo biti prioritet postojanja: život unutar granica ljudskosti. Ljudska pohlepa za životom izvan života uobličena je za željom za stvaranjem. Ali to izostaje. Čovjek je samo sukreator u pojedinim simplificiranim činjenjima - on nije stvoritelj, njemu “ništa” stvara konfuziju. Zato on želi opredmetiti i sebe samoga svesti na puku materiju.

Digitalizacija onesposobljuje, tehnokracija onesposobljuje i zasjenjuje tehniku. Ovaj autor pojašnjava veze između različitih tehnologija koje se kriju iza kratice NBIC: nanotehnologija, biotehnologija, informatika, kognitivne znanosti (npr.neuroznanosti). Autoru nisu nepoznati pojmovi koje spominje te njegov postojeći stav proizlazi baš upravo od izvrsnog izučavanja svega navedenoga. Napominjući kako umjetna inteligencija rađa/stvara/formira “uzdizanje na razinu božanstva” koje je jednako štetno kao i čitava priča obuhvaćena temom u samome nazivu knjige. Ova knjiga se zalaže za dostojanstven život na zemlji u skladu s ljudskom ranjivošću zbog koje čovjek i jest biće koje stremi bliskom odnosu s transcendentalnim. Humanistička ideja zapravo se odnosi na poboljšanje čovjeka kroz kulturu i obrazovanje, stoga ne čudi pitanje koliko sam transhumanizam ima veze s tom humanističkom nakanom. “Zbog evolucionističke, materijalističke, redukcionističke, instrumentalističke, činidbene, produktivističke, funkcionalne i biologijske vizije transhumanizam smješta čovjeka isključivo na imanentnu razinu. (...) već je sve dano samom subjektu”. Dakle, ovdje je vidljivo kako je subjekt samodostatan. Je li to istina? Je li moguće sam postati “vlastito porijeklo i izvor”? Sve te interpretacije života, smrtnosti, starenja ne idu uzlaznom evolucijskom putanjom mirenja i dostojanstvenog prihvaćanja s očiglednim. Transhumanistička antropologija čini dekonstrukciju antropologije na način relativiziranja ljudskoga života a relativizam je plodno tlo za dekonstrukciju moralnih postulata. Ako smo na njih imuni onda nam poigravanje sa sudbinom nije strano, dapače, želimo biti nadmoćni nad prirodom. Zato Singbo i piše o posthumanizmu kao o “stanju drugačijeg čovjeka”. Tehnološka revolucija može svoje postojanje zahvaliti radikalnoj promjeni, gotovo reaktivnoj pobuni protiv humanističkog prosvjetiteljstva. Taj početak seže u 19. st. Mi vidimo kako se takav stav odrazio na suvremenoga čovjeka. . “Čovek želi stvarati raj na zemlji i nadvladati svaku bol i svaku manjkavost.” Nije loša ideja, zar ne? Ali gdje su granice takvoga djelovanja?

“Čovjek lišen Boga postaje sebi stranac,” navodi autor, no, čini se da direktno poziva na moralnu dimenziju prema sebi i drugome; u što god vjerovali ne smijemo isključivati niti sebe niti jedni druge iz toga konteksta. Tijelo zaslužuje poštovanje. Možda je zato dobro promisliti o posljedicama transhumanizma. Uz Pavlovu teologiju, i podsjećajući na Drugi vatikanski koncil, ovaj autor zna kako pitanje ranjivosti tijela leži u samome čovjeku koji je sada pobunjen, zaveden niskim strastima iz kojih se rađa zlo. Zlo nije isključeno iz svakodnevice, nije lebdeći duh koji se pojavi u snovima. Zlo je živo i njegujemo ga pretjeranim sebeljubnim usmjerenjima k nadčovječnosti. Singbo ne odbaciuje blagodati tehnologije, on nas upozorava na etiku granice. Moralna teologija i bioetika ne žele porušiti kule znanosti i tehnoloških dostignuća, ali žele upozoriti čovjeka na sebe samoga. 

“Pravi razvoj i prava tehnološka inovacija trebaju biti inkluzivni, a pravo uživanje u tehnologiji trebalo bi pomoći čovjeku ići ususret tehnološkoj budućnosti kao čuvaru čovječnosti, tj. bez zaborava vlastite ontološke veličine koja ne ovisi ni o jednoj tehnologiji.”

Ovaj izuzetni autor i mislilac nas uči što sve jest, a što još može biti transhumanizam. Zato, ne zaboravimo koliko zastrašujuće može biti ako zaboravimo vlastitu bit postojanja.

Slavonski Brod, 27.02.2024.

Predstavljanje knjige autora Odilon-Gbenoukpo Singbo