UVAŽENI hrvatski teoretičar filma Hrvoje Turković imao bi štošta reći/napisati o animiranom filmu, njegovoj povijesti, značaju kojega je važno spomenuti unutar maštovitih parametara ljudskoga djelovanja - koje svakako može biti jednako efektno i zanimljivo, kako odraslima tako i djeci. Dok s jedne strane postoji animacija kao pojam koji uključuje vještinu pojedinaca u svijetu boja i oblika s narativnim i glazbenim dodacima u sintezi, s druge strane, ista animacija, ako u obzir uzmemo kulturološki i socijalni aspekt djelovanja, popularnost narativne strukture koju u cjelini gledamo, ne zaboravljajući imena i radove/animirane filmove pojedinaca i grupa uključenih u djelo - što animirani film svakako jest, shvatit ćemo čak i neskloni ovakvome obliku izražavanja gdje je vidljiva veza između istog finalnog djela i vlastitih interpretativnih mogućnosti ili sposobnosti.

Razmišljajući o lutkarstvu, o temama izvan konteksta kolumne, došla sam do tri imena vezana za animaciju zato što su se u mojoj svijesti povezala čineći vezu između dječjeg svijeta koji se tek otkriva i svijeta odraslih prepunog simbola i refleksija i to najviše na stvarnost iz koje se umjetnici - a animatori to svakako jesu, izuzimaju utoliko, ako nisu servilni naprosto jer su unatoč svemu, baš oni ti koji detektiraju probleme kojih ne manjka. Tražeći prvi nastavak crtane serije „Professor Balthazar“, sjetila sam se kako je svakako pošteno krenuti od lijepog svijeta altruizma čija mi je vrata kao djetetu velikodušno ne znajući, otvorio Zlatko Grgić dok je glazba Tomislava Simovića važna i za sljedeći film kojeg želim uklopiti u tekst/promišljanje ( „Surogat“). No, pitanja koja si postavljam u ovome trenutku su sljedeća: zašto je spomenuti animirani serijal toliko važan i što to ima u finalnoj produkciji što ga izdvaja od mnogih, osobno (meni!) također upečatljivih, vizualno privlačnih sa snažnim porukama usmjerenim formativnom razvoju, a opet, bez ikakve potrebe za hijerarhizacijom pa čak i one koju bih upotrijebila kao neku vrstu opravdanja?

Riječ je o sljedećem: „infantilizacija“ u ovome slučaju može pokrenuti samoobrambeni stav/mehanizam samo ako posjeduje maštu u službi podjednako važnoj komitentima - onima od kojih kreće i onima koji ju prihvaćaju. Izazov takvoga odnosa prihvatila sam tada, kao dijete, zbog toga što je shema uvijek bila jednaka po pitanju poruke, glazbe, veselja uz očekivanje puno boja i humora...a sve je proizlazilo iz samo jedne epruvete simpatičnoga lika izumitelja koji je uvijek bio u pokretu i nikada nije odustajao. Postavši brend, povezao je djecu i odrasle, jer struktura filma bila je jednostavna, a opet puna ljudske topline kojom se grli čitav svijet jednostavnim etičkim principima tolerancije čak i ako ćemo kao odrasli gledati Balthazara kao čudaka i ostale kao likove koji su sasvim „obični“ i/li žive u harmoniji jer čini se kako mora postojati rješenje. Professor Balthazar u prvoj epizodi iz 1967.godine izumi cipele, ali te cipele pomažu njemu i drugima jer su njihovi odnosi recipročno vezani čistoćom altruizma koji kreće od centralnog lika. Zanimljivo je što je animator odrasla osoba kojoj infantilizacija u ovome slučaju služi za povezivanje dječjeg svijeta sa svijetom odraslih koji često velike životne mudrosti ne umiju prenijeti djeci, a da tada ne izgledaju kao “iritantno pametovanje” bez ikakve upotrebe mašte, a uz svu silu dokaza kao da govore malim inspektorima napetih ušiju i očiju dok „ maleni“ cijelo vrijeme postavljaju potpitanje - zašto, a njima/nama - odraslima, nedostaje sadržaja kojima bi i sami sebi objasnili „zašto“ je bilo što važno. (Zar ne?)

Jer, čini se, djeci želimo prinijeti smisao dobrote, no, ni samima nam nisu jasna pravila niti jednostavnost od koje polazi i kroz koju se ostvaruje. U trenutku kada osjetimo umor, takav animirani film dobro dođe kako bi preuzeo ulogu simpatičnog predstavljača smisla u besmislu. (Opet, zar ne?)

I tako, kada odrastemo, možda ista infantilizacija u svakom pozitivnom smislu animatorske produkcije, ponovo dobro dođe da bismo od svijeta učinili oblike/likove i njihov svijet koji u nekoliko minuta samokreiraju puhanjem i ispušu -  samo kako ne bismo proklinjali ili mrzili sve oko sebe pa i sebe samoga izdvajali iz svijeta kao neporočnu vapijuću jedinku, onu koja izranja iz bezizlaznih nanosa trenda pop-kulture pop - društva. Baš tada dodanim humorom koji nas svakako uključuje u isti svijet i kao komentatora inih utakmica čak i kad se osjećamo poraženima, jedini spas je u postupku: poraz zaogrnuti humorom i smijati se sebi i svijetu bez kojega ne možemo, kakav god da jest, odnosno sebi najprije kao itekako živućem ne izuzetom akteru zbivanja. „Surogat“ Dušana Vukotića iz 1961.zaslužan je za ovaj mini hvalospjev koji govori: NE ODRASTANJU! - ali u mjeri prihvatljivoj uzusima nužnog sazrijevanja ili odrastanja osobe. Ta klica sarkazma koja nas često dovodi do nesmiljene čangrizavosti mora se njegovati i/li liječiti zdravim humorom koji čak i kada upozorava plašeći se budućnosti ili proklamirajući probleme sadašnjosti izgleda snažno unatoč benignim simbolima/bojama... kojima se služi. Tada je efekt snažniji, a i ljepše izgleda s odstupnicom prema likovima koji nikako fizičkim izgledom ne odgovaraju formalnoj stvarnosti  unatoč asocijacijama koje su vidljive i smiješne.

Zanimljivo je kako su oba spomenuta animatora istaknuti predstavnici Zagrebačke škole crtanog filma (nisu jedini dakako!) i procvata škole šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

S tehnikama animacije, narativnim sintezama, svojim suradnicima, u/činili su čuda zbog čega ih osobno dozivam u molitvama nostalgije tako uobičajene godinama koje se počinju osjećati... Stoga ne čudi i posljednji animirani film u ovom zaokruživanju teme. Steve Cutts zanimljiv je, ali i vrlo aktualan jer svojim radovima/animacijama želi pobuditi svijet odraslih i pa i mladih, poput Vukotića. S aktualnošću njegovih animiranih filmova susrela sam se gledajući kratke animirane filmove „Man“ i „Are You Lost In The World Like Me“. Dakako, njegovi filmovi su suvremeni, tehnički ne odudaraju od doba nastanka (sadašnjosti!), ali i porukama koje nose, zapravo od satire se ponekad približavaju tragičnom osjećanju svijeta gdje kao da ne postoji izlaz čak ni u formalnoj animatorskoj artificijelnosti. To osjećanje vidljivo je u drugom spomenutom animiranom filmu ovoga animatora.

Možda uz tu tragediju ili krajnost ovaj umjetnik na neki način govori u ime vlastite odgovornosti; jer kreirajući svijet iz umjetnosti koji upozorava na probleme poput prekomjerne upotrebe tehnologije, ne može biti iz njega i iz iste upotrebe izuzet. Pošast prozivanja na krajnju odgovornost možda je zapravo iskazivanje samosažaljenja, ali uz nužnost osjećanja potrebe za ljudskim postupcima tolerancije prema drugima, prirodi. Ako se stavljamo u uloge onih koji trpe, ili onoga što trpi - trpećega, lakše ćemo razumjeti i osjećati isto. Zato on iza ekrana vidi ljude koji žele pažnju, a ne samo one koji padaju...

Razumijemo li ga, shvaćamo kako ni sami nismo izuzeti. Zar ne?