IAKO je početna ideja bila posjetiti Državni arhiv u Slavonskom Brodu zbog izložbe, moram priznati kako se ista ideja o pisanju ove kolumne počela razvijati u drugome smjeru jer me ondje dočekala djelatnica Arhiva iz Odsjeka za korisnike, voditeljica Katarina Aladrović Mehandžija, prof. - viša arhivistica.

Alen Bat / Google Maps

Došavši u dogovorenom vremenu, gospođa Aladrović Mehandžija me odvela do izložbenog prostora, ali nisam mogla suspregnuti znatiželju pa sam joj postavila neka pitanja informativnog karaktera.

N.K./PLUS

Tako je bilo i sa mnom, jer, naprosto, razgovor, nenametnut, neplaniran, doveo me do razine razumijevanja tuđeg rada bez predrasuda i to na način dostupnosti prostora ali i ljudi koji u njemu rade.

Državni Arhiv svoju dostupnost dokazuje godinama kroz sijaset različitih aktivnosti i raznolikost izložbi. Mogu samo pretpostaviti da je institucija ipak pod paskom predrasuda zbog mnoštva događaja koji se čine gotovo neizbježnim ako su atraktivni temom. Složile smo se kako su etnološki sadržaji produktivniji jer ljude spajaju na očekivanoj razini identifikacije. No, pomislila sam odmah kako nam možda nedostaje znatiželje. Znatiželja je pokretačka snaga da bismo se bezrezervno poslužili razumnom sagledavanju jedne cjeline. I kao dobar odgovor mome razmišljanju, voditeljica je spomenula sljedeće: ljudi dolaze s različitom namjerom. Navodeći primjer gospođe koja je gledajući izložbu tražila odgovor na vlastito pitanje o sjećanju, shvatila sam kako sraslost profesije, profesionalnosti i ljudskosti dolaze neočekivano.

Naime, intrigantne izjave, kompromitirajuće, zlomislene, na mjestima susreta, gdje ljudi mogu koristiti vlastitu poziciju kako bi razuvjerili ili uvjerili u vlastitu vrijednost, a nauštrb javnog dobra, na štetu pojedinaca koji nam nisu bliski kao i tema od kojih bježimo, ovdje je izostala.

Elegantan odgovor ove djelatnice, u nekoliko riječi, opisao je njezinu funkciju u Arhivu kao osobe koja predano obavlja svoj posao, ali svjesno, utoliko što shvaća kako prostor Arhiva nije zrakoprazan prostor koji treba služiti samo pojedincima i samo djelatnicima bez involviranosti u život zajednice, ali i drugih pojedinaca koji dolazeći na ovo mjesto nerijetko požele osim izložbenih artefakata dobiti i koji odgovor na pitanje ili čak samo prisutnost nekoga „iznutra”.

Očekivana hladnoća Arhiva kojoj sam, priznajem, bila sklona, nestala je u jednostavnom dijalogu s osobom koju sam površno poznavala, ali koja me u nekih pola sata naučila još jednom kako predrasude postoje zbog vlastitih suženih očekivanja, manjka avanturizma koji nam je potreban.

Egocentrizam kao odlika modernog doba, naučila nas je na prazninu između dolazaka i odlazaka na mjesta gdje tražimo samo ono zamišljeno, unaprijed zacrtano percepcijom nečije važnosti, koja stapajući se s našim kontradikcijama ne donosi novost, nego prolazno zadovoljstvo zbog iskorištavanja viška vremena.

Kada dolazimo u goste, a već unaprijed priželjkujemo shemu razgovora, postoji mogućnost da ćemo egoistično zaboraviti da dolazimo nekome tko nam je važan jer mi trebamo biti u ulozi primijećenog.

Isto se događa i kada obilazimo izložbe, koncerte, promocije - birajući pomno gdje smo i zašto smo ondje.

Možda bi rad osjetno bio primijećen kad bismo odlazili da bismo uistinu vidjeli, čuli i osjetili, a ne da bismo mi bili viđeni - jer, tek tada ćemo zaista osjetiti duh prostora gdje se nalazimo - ljude koji ne obavljaju samo svoj posao, nego su tu da bismo od njih (po)nešto naučili.

Bez ljudi, posao gubi značenje, svrstava se u zadovoljavanje isključivo tehničkih principa - zato sam ovu kolumnu odlučila napisati ovako.