„ISPOD radara” prolazi niz informacija koje su nam potrebne kako bismo barem formalno zašli u svijet te ondje pronašli mjesto koje nam je ionako darovano bez pitanja ili bez suglasnosti. Tražeći zaštitu i polazeći od svoje ugode prije svega i unatoč svemu, odbijamo prisutnost onoga što se nalazi kao podlistak svakoj radnji, svakoj misli, baš zato da bismo bez dodatnog opterećenja uživali u novostvorenom/novoostvarenom redu, isključivosti za sebe, jer, čini se kako je jedino tako moguće živjeti. Novinski stupci ili vijesti, prepune su sadržaja koji nas straše, ne potiču razmišljanje ili stvaranje otklona od teorija o rastrojstvu svijeta, zavjerama, apokaliptičnom stanju, o gotovo konačnom rasprsnuću, zbog čega opet, zaboravljamo kako su neka neobična stanja bila prisutna ranije ili na činjenicu da je čak identična pomahnitala misao o smaku svijeta ista ona koja je svijet grlila ranije, iz epohe u epohu, iz velikih globalnih promjena u drugu, iz npr. predmodernog u moderno doba ili industrijske revolucije u industrijsku revoluciju današnjice gdje se još uvijek ne snalazimo kaskajući za tehnološkim inovacijama. Prijetnja digitalizacijom ili digitaliziranome danas, kao opće mjesto susreta generacija, postajući još jedan eho u percepciji svijeta, na nivou individualiteta, može biti samo entropija gdje se susreću naša i druge i/li tuđe neodređenosti što prijete kolapsu sustava čijeg ustrojstva nismo svjesni niti nam je jasan. Jedni prihvaćajući ju, slijede trend koristeći situaciju kako bi pokazali i dokazali snalaženje i potrebu, drugi, tek ponekad, mogu ne odustati od želje za ukazivanjem drugih mogućnosti i sposobnosti.

Dihotomija postoji ali ne zato da bi samo jedni bili u pravu, da bismo na kraju svi došli do još jednog potvrđivanja kvazi-pasivnog totalitarizma.

Pokušaji i trud zagovarača tišine, mira, stabilnosti, često se tumače kao atak na nečiji ionako narušen svijet, iako narušenosti nije svjestan jer se brani oštrim, zadanim granicama pravila, dok za vlastite greške ili njihov niz, nedorečenosti zarad sebeljubnih predodžbi vlastite osobe/osobnosti, krivi ove druge, ponekad jasnijih pitanja proizašlih  iz davno ustanovljenih ritmova dualističkih oformljenja. Ona nikada nisu postojala kako bi kočila predodžbu svijeta i osobe/osobnosti/individue/osobnog identiteta. Naprosto, jedina istina jest ta, da su ustrojstvo svijeta i vrijednosti tu ne kako bismo ih podredili isključivo tijelu ili osjetilima. Možda bismo trebali dati podjednaku priliku sebi i svijetu, svjetlu i tami, duši i tijelu, sjećanjima i sadašnjosti, vjerovanjima i nevjerovanjima... barem za početak, u ime odustajanja od generalizacije ili stereotipizacije.

Služeći se stereotipima i generalizacijama, pripremljenim govorima ili odgovorima, jasnim i preciznim demarkacijama dajemo važnost vlastitoj narcisoidnosti kao univerzalnog dobra.

Teško je udovoljiti miru i tišini, stabilnosti, ako netko misli kako je samo njegov mir, tišina i stabilnost mjera svih stvari, mjera ostalih ljudi kao i mjera svijeta. Isto tako, teško je iz komfora vlastitog mira, tišine i stabilnosti napokon i odgovoriti (iz mira, tišine i stabilnosti) ako se pitanja smatraju prijetnjom koja dolazi iz smjera onoga tko se ne bi trebao pitati i komu odgovori nisu potrebni jer nije bitan (tko to uopće može odrediti?!).

Razmišljajući, ponovo o internetu, pa dalje o mladima i njihovim problemima uzrokovanim suvremenim tehnologijama, razmišljajući o Facebook objavama i oglašavanju putem interneta, pitanjima postavljenim putem aplikacija, ili slanjem e-maila..., shvatila sam kako ponavljanje ne može štetiti meni ili bilo kome, a pogotovo ne mladim ljudima kojima su potrebni poticaji. Zagovornici otvorenosti, sluhu i vidu daruju dodatne dimenzije izvan očekivanih slika i zvukova, i vjerujem kako će se složiti oko blagodati ne/aktivnosti u sferama tehnologije. Uvijek netko nekad nešto pokazuje ili dokazuje jer želi doznati gdje se nalazi, ima li za njega mjesta i postoje li slični ljudi.

Ondje gdje se nađu dvije strane: formalna i neformalna, konkretna i nekonkretna, digitalizirana i nedigitalizirana, važno je biti mudar ili tih, u ime stabilnosti i mira. No, ako pristajem na takav način, jesam li pozvana svoj način predstaviti kao opće načelo?

Naravno, ne!

Podrazumijevanje, skraćeni odgovori, većinom prisutni u reklamama, u objavama, oglašavanje koje je svedeno na društvene mreže, suviše se oslanjaju na suvremen način interakcije, a premalo na informiranje onih koji ne koriste društvene mreže. Previše se oslanjamo na tehnologiju, dok premalo vjerujemo onima koji odgovaraju služeći se tehnološkim modelima i pristupima (i u pristupima!) jer su odgovori neinventivni ili suviše hladni. Pri tome mir, tišina i stabilnost figuriraju zbog nekoga tko je možda čak i lijen, odbija drugačiji način komunikacije, a ljude gleda kroz prizmu statistike ili hijerarhije. Skraćeno rečeno/napisano: morate biti korisnik, pratitelj, obožavatelj, prijatelj, bespogovorno se slagati i podilaziti tehnologiji i ljudima koji se istom tehnologijom svesrdno služe kako biste bili uklopivi ili informirani. Dalje, morate imati Viber, Facebook profil, biti online... kako biste pratili događaje jer netko negdje smatra kako niste dovoljno važni da biste bili informirani drugačije. Što je s ljudima koji ne koriste društvene mreže? Gdje će saznati odgovore na pitanja, tko će im odgovoriti?    

Gledajući privatne objave, kao i objave čiji je cilj prvenstveno oglašavanje, kratki rez unutar umrežene stvarnosti kojim se nešto daje „do znanja” ili „na znanje”, sjetila sam se dvaju sjajnih knjiga koje kao da daruju optimističan odgovor na pitanja tišine, mira i stabilnosti koje se ne zadržava na sebi, na pojedinačnom, ne kudi zbog trenda niti glorificira zbog neminovnosti.

Andrew Keen autor je knjige „Internet nije odgovor”, a Maryanne Wolf kao da je nježni suputnik autoru kroz sadržaj knjige „Čitatelju, vrati se kući”.

Oba autora izbjegavajući generalizaciju, vođeni konkretnim znanjima, iskustvima, vode nas putem povjerenja kroz dvije struje koje kao da se danas uopće ne dodiruju: internet i knjige, čitanje i informiranje, pitanje i odgovore, jasnost i nejasnost, podrazumijevanje i nepodrazumijevanje, tradiciju i suvremenost...

Zar nismo ponovo unutar „dualističkih previranja” gdje ni sami ne znamo što učiniti i kako se izbaviti iz entropije zbog mira, tišine i stabilnosti?

Transparentnost je važna, zato je važan internet, ali i knjiga, no, do tog saznanja dolazimo putem mira, povlačenja u tišinu kako bismo došli do stabilnosti, nepodrazumijevanja svega onoga što nam je važno. Gomila i/li kolektivno ponašanje trebaju biti u epizodnim ulogama u životu, a ne glavni likovi ili modeli ponašanja, norme ne bismo li izbjegli sankcije.

Ako postaju glavni likovi s čijim ponašanjem se nužno identificiramo, naše ponašanje odgovara jedino standardima većine jer je tako lakše i zato što nužno moramo svi biti jednaki. Svakako trebamo biti, ali po pitanju dostojanstva i tolerancije, ali onda s jednadžbom nešto nije u redu. Mlade generacije, služeći se pravilima gomile, onoga što postoji i mora postojati, zato misle kako je izražavanje slobode sadržano u galami na satu u ime iste slobode. Nešto stariji misle da će se mladima približiti tako što će galamiti uz njih. Onaj tko upita za smisao, ne dobije odgovor, jer u svoj silini galame (čitaj: informacija!), galamdžije pitaju - što nije jasno?

Zato, autor upozorava kako internet nije odgovor. On nas lišava širine oslobađajući nas razmišljanja, a onda potencira samo brzinu ili impersonalnu razmjenu informacija. Informacije nisu odgovori. One trebaju biti poticaj razmišljanju. Razmišljanje nije usmjereno uvijek na biznis. Koristoljubivost, površnost u javnoj sferi koriste se samo kako bi se unovčili odnosi: korisnika, ljubitelja, učenika, nastavnika, prijatelja, poznanika, obitelji. Sve mora biti javno pa čak i naklonost i gnušanje!
Internet ne može nadomjestiti nedostatke međuljudske udaljenosti i udaljenosti od tišine koja nam je potrebna kako bismo se sabrali i ponovo susreli. Sabranost dovodi do stabilnosti, a ona do mira. Ako smo pomireni sa sobom, pomireni smo sa svijetom, svijetu i sebi usprkos.

Elegantan poziv čitatelju - vrati se kući - u ovom smislu nije kompatibilna literatura zato što nas vraća na (pra)početke zbog nastavaka tezi o štetnosti interneta i/li informiranja. Ona ide baš suprotnim smjerom kako bi pomirila tehnologiju i tradiciju izvlačeći iz jednog i drugog podjednako važne segmente za razvoj djeteta/osobe/čovjeka!

I tako, dok ponekad smatramo da postojanost dihotomija postoji samo zato što nemamo konačno i jasno rješenje, možda bismo se trebali zapitati: nisu li ponekad baš u njima odgovori na pitanja o mogućim smislovima nečije tišine, tuđeg mira i stabilnosti?

Zbog posvećenosti, a ne podrazumijevanja!