UPITA li se netko ima li slikarstvo utjecaj na svakodnevicu čovjeka, sa sigurnošću bih se složila s potvrdom da svakako ima. Svjesno ili nesvjesno pristajemo na sliku - bilo kakva da ona jest, neovisno o parametrima stručnosti i površnim predodžbama koje vlastitim zadanostima ne pozivaju na uskraćivanje onoga tko percipira i zaključuje, šireći krug predodžbi na sliku kao općeniti pojam u svakodnevnoj upotrebi i to vodeći računa o prisutnosti pokretnih slika - filma, pa vraćajući se na crteže koji se povezuju sa zajednicama čiji članovi su crtali bizone na pećinama, pa opet dolazeći nanovo do TikToka i ostalih društvenih mreža i suvremenih načina komunikacije gdje 'slika' (odnosno sve što povezujemo s tim pojmom) zamjenjuje riječi, koliko god se činilo sveopćim i banalnim, dok čitav narativ slikarstva, vezujući epohe, zamisli, potrebe, maštu, umjetnost i kulturu, čini nas itekako povezanim s likovnošću, napose slikarstvom - doslovno i/li figurativno.

Slikarstvo odolijeva vremenu računajući na ostale umjetnosti, pogotovo danas kada umjetnosti, proširujući granice, vode dijaloge jedna s drugom i ne pitaju za formu ili dalekosežnost izvedbe, provedbe, a često izazivaju 'bilo kakvu' reakciju promatrača, jer postmoderna je, kako već znamo, vođena maksimom 'everything and anything goes'. I iako se čini kako je zbog toga lakoća poput nepisanoga pravila, jer se simplifikacija doima sveprisutnom, uvjerena sam kako nas umjetnost prije svega želi pozvati na razgovor o statusu društva i kulture. Spomenuta maksima stoga nije samo parafraza lakoće i proboja 'svaštarija' u javne prostore, nego iskušavanje granica, ako uopće postoje, prozivanje i rekognicija. Bilo kakva reakcija je potrebna zbog remećenja uljuljkanosti u stalnosti i repetitivnost forme bez potrebe za preobrazbom ili razumijevanjem suvremenosti prepune različitih pristupa koji su ipak dostupniji nego ikada.

No, započet tekst kolumne gdje u fokus stavljam slikarstvo nije slučajan. Procesi preobrazbe, autentično iskazivanje umijeća, snaga iskaza i izraza kojom slikar može vidjeti svijet i (auto)refleksija u sekvencama može biti izazov čak i kada shvatimo kako je riječ o stoljećima prije koja kao da govore upravo o nama danas, u ovome trenutku. Povjesničari umjetnosti posredstvom znanja priznaju kvintesenciju umjetničkog/umjetnikovog djelovanja te kontekstualizirajući biografiju umjetnika uz neizostavni utjecaj povijesti i vremena nastanka znaju kako i zašto umjetnik postaje kanon po sebi, uz bok drugima. Nama ostalima taj svijet, koliko god bio izvan našega domašaja znanja, često ostaje na razini zatečenosti, pa poslije toga može uslijediti divljenje kao početak vlastite uključenosti u umjetnost - jer imamo tu slobodu, ako ništa drugo. Zar ne?

Razmišljajući o značajnim umjetnicima i zahvaljujući prijatelju koji me na njih podsjetio, sjetila sam se slikara Hieronymusa Boscha za koga se tvrdi kako je oduvijek fascinirao promatrače. Riječ je o umjetniku iz 15./16. stoljeća čije slikarstvo može biti shvaćeno duboko potresno, sablažnjujuće, čudovišno, svakako simbolično, na tragu velikih apokaliptičnih predskazanja. Ne čudi takav odjek u umjetnosti, jer ovaj nizozemski slikar oslikava svijet unutar nevjerojatnih mogućih slika svijeta koje se nalaze u jednakoj mjeri unutar njega samoga kao i narativa epohe straha, i to kako bi se, korespondirajući sa svim onim što je postojalo, preobrazilo ostavljajući prostor i vrijeme svijetom ispunjenim značenjima. Ta značenja, simbole, metafore... potrebno je dešifrirati kako bi se vrijeme i prostor oslobodili za novi uzlet materijalnog i nematerijalnog svijeta unutar svih frakcija svakodnevice i/uz umjetnost.

Ako želimo upozoriti, pokazati, vrisnuti preko slike - ovaj slikar je činio upravo to prije ostalih, kojima vrisak ostaje i pristaje kao slika izobličenoga svijeta, svijeta kome je potrebno vrijeme reparacije, rekuperacije. Sklona sam misliti da umjetnost posjeduje snagu transcendentalnog obrata jer dohvaćajući svijet straha, ukazuje na njegovu sposobnost reinkarnacije unutar granica stvarnosti. Dakako, doslovnost pri tome briše mogućnosti uopćavanja/uopćenja, ali tko zna je li umjetnički izraz stvarnost koju nosi u sebi sa slikama kojima sebe jednako snažno dovodi do bunila kao i budnosti koju želi održati kako bi djelovao izvan vlastitih granica.

The Story of Art E. H. Gombricha, ili u prijevodu Saga o umjetnosti, koju preporučujem za dugotrajno i stalno čitanje, Boscha ne izdvaja iz sage ili velike priče o povijesti umjetnosti gdje se umjetnici povezuju u niz, čineći povijest živom i to kroz likovnost, kako bismo razumjeli njezinu složenost, a potom i složenosti individualnih razlika. Ako danas uistinu sve može proći bez posljedica, postavljam si pitanje: možemo li sve to izdržati bez slike čije ukazivanje nekad uistinu zamjenjuje muk kao i vrisak - ili smo postali imuni na sve ono što se događa, zadovoljavajući se memovima, emotikonima... - jer smo apatični od stvarnosti koju nitko više ne propituje? Onda: zašto bismo mi bili prvi?