PRVI maj oduvijek je bio poseban dan. Nije samo zato što je to Praznik rada. Ovaj dan je drugačiji od ostalih. Tako se i u Slavonskom Brodu svake godine obilježava ovaj dan. Dan kada radnici slave rad tako što ga ne moraju gledati barem dvadeset i četiri sata. Poloj je prepun, dim se uzdiže prema nebu kao da je ona rafinerija preko opet proradila. Kao da je Slavonski Brod ponovo postao industrijski gigant, samo je razlika što danas proizvodimo ćevape, kobasice i ozbiljne količine ugljičnog monoksida. Uz zvuke turbofolka i miris jeftinog ugljena, brodski proletarijat dostojanstveno obilježava praznik rada – radeći jedino na okretanju mesa i ispijanju pete limenke piva. 

Željka Gavranović / PlusPortal

Dok Brođani okreću meso, političari okreću priče. Negdje u debeloj hladovini, možda uz janjetinu koju nisu sami platili, raspravljaju o ključnim pitanjima države – tko će kome biti koalicijski partner, kako povećati vlastite naknade, i na koji način uvjeriti narod da je novo zaduženje, zapravo, investicija u budućnost. 

A tek poslodavci? Oni su kao i svake godine solidarni sa svojim radnicima. Toliko solidarni da ih se danas uopće ne može pronaći. Neki su na jahtama, neki na golf terenima, a o ni skromniji na produženom vikendu uz obalu. S nostalgijom se sjećaju vremena kada je minimalac bio dovoljan za život.

Slavonski Brod, grad slavne industrijske prošlosti i još slavnije birokratske sadašnjosti, danas živi punim plućima, ili barem onoliko koliko to dim s roštilja dopušta. Nekad su ovdje tutnjale tvornice, strojevi i vlakovi puni robe. Danas tutnje automobili prema granici puni mladih ljudi koji su odlučili pronaći svoju sreću gdje se rad malo više cijeni. 

Na Poloju se okupljaju obitelji, prijatelji, susjedi i oni koji se vide samo jednom godišnje, uglavnom kad treba posuditi upaljač ili komad kruha. Djeca trče, stariji komentiraju politiku, a svi zajedno dijele onu tihu kolektivnu misao – dobro je, bar danas ne moramo slušati šefa. Iskreno, mnogi čuju šefa i kad nije tu.

A šefovi? Oni će već sutra ponovo otkriti kako je tržište teško, konkurencija nemilosrdna, a plaće, nažalost, ne mogu rasti. Ali zato mogu rasti očekivanja, radni sati i broj zadataka. Inflacija, kao što znamo najviše upravo pogađa poslodavce. Posebno onda kada biraju između trećeg apartmana i novog džipa.

Prvi maj nas svake godine iznova podsjeti kako se zapravo cijeni rad. Toliko da ga se masovno izvozi. Slavonija već desetljećima izvozi svoje najvrjednije proizvode – radnike. Bez carine, bez kvota i bez povrata. Uvozimo obećanja, a izvozimo ljude. Ekonomski model koji bi i Nobelov odbor teško razumio.

I dok se ražanj okreće, a pivo hladi u Savi, ostaje nam da nazdravimo svima koji još ustaju rano, rade pošteno i nadaju se da će od svog rada jednom moći i živjeti, a ne samo preživljavati. 

Sretan vam Prvi maj, Brođani. Praznik rada u gradu gdje rada ima sve manje, radnika još manje, a li obećanja nikad više. Uživajte u dimu, mesu i društvu, jer već sutra se vraćamo stvarnosti – najvećem neprijatelju svakog praznika.