NEKE stvari nikad i nigdje ne možemo pročitati. Nema pravilnika ili oglasa u kojem će jasno pisati – prednost imaju oni koje već poznajemo. Ali svi to nekako znaju. Naučimo s vremenom, kroz razgovore, kroz poglede, kroz ona pitanja koja zvuče usputno, a zapravo odlučuju sve. Čiji si ti?

U tom trenutku više ne predstavljamo sebe. Predstavljamo prezime, ulicu, obitelj, povijest. Netko nas je već prije smjestio u ladicu nego što smo stigli reći što znamo i što možemo. Ne zanima ih tada naš CV, niti gdje smo radili, učili i trudili se. U toj jednoj rečenici stane cijela naša startna pozicija. Čiji si ti?

Očito da ne počinjemo svi s iste linije. Neki krenu par koraka ispred, samo zato što ih već netko zna. Drugi kasne prije nego su uopće dobili priliku nešto reći. A najgore je što se to ne doživljava kao problem. Doživljava se kao nešto normalno. 

Negdje na kavi dok sjedi društvo za istim stolom, netko je dobio posao. Nije važno gdje. Reakcija je uvijek ista. Kratka tišina, pogled koji sve govori i rečenica koja se izgovori poluglasno – ma znaš kako to ide. 

I svi znaju kako to ide i nitko se ne čudi. Nitko se ne buni previše. Kao da smo se prešutno dogovorili da su pravila takva i da ih nema smisla preispitivati. 

U malom gradu ime nosi težinu. Ono otvara vrata, ubrzava razgovore, stvara povjerenje prije nego što ga stvarno zaslužimo. I to, realno, nije uvijek loše. Lakše je vjerovati nekome koga možemo smjestiti u krug poznatih, čije prezime nešto znači, za čiju obitelj već netko garantira. Problem nastaje kada to postane važnije od svega ostalog. Kad ime zamijeni trud. Kad poznanstvo preskoči red. Kad netko dobije priliku ne zato što je najbolji, nego zato što je najbliži. A još veći problem nastaje kada oni koji nisu ničiji to unaprijed prihvate. Kad sami sebe izbace iz igre prije nego što su uopće zaigrali. To je onaj tihi trenutak o kojem se rijetko govori. I nije najveći problem što postoje veze. Problem je što ljudi bez veza počnu vjerovati kako nemaju šanse. 

I tu negdje počinje odlazak. Nije uvijek onaj fizički odlazak. Ali mentalno – da. Počnemo razmišljati o drugim gradovima, drugim državama, drugim sustavima u kojima će nas netko pitati nešto drugo. Ne čiji si, nego što znaš? 

I nije nigdje idealno, niti u drugim gradovima, državama ili sustavima. Ali ideja da negdje postoji prostor u kojem naše ime ne nosi unaprijed definiranu težinu – to je ono što vuče.

Ipak, nije sve tako jednostavno. Postoje ljudi koji su dobili priliku preko imena, pa su je opravdali. Postoje i oni koji nisu imali nikoga pa su uspjeli sami. Uvijek postoje iznimke koje dokazuju da se može. 

Ali nije pitanje – može li se? Pitanje je – koliko je teško? I koliko ljudi odustane prije nego i pokuša. Jer najopasnija stvar kod ovog sustava nije nepravda, nego navika na nepravdu. 

Kad prestanemo vjerovati da imamo šansu. Kad prestanemo vjerovati da trud ima smisla. Kad se pomirimo s tim da je važnije koga znaš nego što znaš. Tada više nije problem u gradu. Tada problem postaje način razmišljanja koji svi, pomalo, počnemo nositi sa sobom.

Možda najvažnije pitanje nije koliko vrijedi tvoje ime u Slavonskom Brodu, nego koliko bi vrijedilo da ga nitko ne zna.