POSTOJI trenutak kada jedan kraj počne umirati, a da toga još uvijek nismo ni svjesni. Ne događa se to kada se zatvori posljednja tvornica, niti kada autobus za druge gradove postane puniji od školskog. Ne događa se čak ni kada sela postanu poluprazna. Kraj počinje umirati onda kada njegova djeca prestanu sanjati da u njemu ostaju. A djeca Slavonskog Broda, Đakova, Vinkovaca, Vukovara i cijele Slavonije odavno više ne sanjaju svoje gradove i Slavoniju.

Nekada su ovdje ljudi odrastali s idejom da će život, kakav god bio, ipak biti njihov. Nije bilo puno, ali je bilo dovoljno za osjećaj pripadnosti. Znalo se tko si, čiji si, i gdje pripadaš. Gradile su se kuće kat po kat, sadila se stabla za djecu koja će tek doći. Živjelo se s vjerom da će jednog dana upravo ta djeca nastaviti ono što su roditelji i djedovi započeli. 

A danas, roditelji vlastitu djecu odgajaju za odlazak.

I ne govore im više da ostanu blizu svojih, nego da nauče jezik, završe školu i tako spase sami sebe. I to je možda najveći poraz jednoga kraja ili mjesta – kada ljudi koji ga najviše vole više nemaju snage lagati svojoj djeci da će ovdje biti bolje.

Jer kako uvjeriti mladog čovjeka da ostane, kada godinama gleda umorne roditelje koji rade cijeli život, a opet jedva žive? Kako mu objasniti da ovdje gradi budućnost, kada polovica njegovih prijatelja već zna u kojem će gradu ili državi završiti? Kako od njega tražiti da voli ostanak, kada je odrastao slušajući kako uspijevaju samo oni koji odu?

I zato danas djeca Slavonskog Broda, Đakova, Vinkovaca i stotina slavonskih sela više ne maštaju o životu ovdje. Ne sanjaju kuće u svom gradu ili selu, niti obitelj nekoliko ulica ili sela od roditelja. Njihovi snovi danas imaju aerodrome, strane jezike i adrese koje njihovi roditelji ne znaju ni izgovoriti.

Najstrašnije od svega je što je odlazak postao nešto normalno. Nekada je odlazak bio tragedija, plakalo se mjesecima. Danas ljudi nestaju tiho. Jedna kuća tek tako ostane prazna. Jedan prozor više se ne otvara. Jedno dijete manje sjedne u školsku klupu. I tako, malo po malo, nestaje život, ali toliko sporo da ga ljudi primijete tek kada shvate da više nemaju kome pokucati na vrata.

A Slavonija nije zaslužila da postane samo mjesto iz kojeg se odlazi.

Ona je hranila ovu zemlju, branila kada je bilo najteže, i učila generacije ljudi poštenju, radu i dostojanstvu. U njezinim gradovima i selima, živjeli su ljudi koji možda nisu imali puno, ali su imali jedni druge. Danas, međutim, ostaju roditelji koji djecu gledaju preko ekrana, i djedovi koji unuke viđaju nekoliko puta godišnje, kao goste u svom životu.

I nije istina da ljudi odlaze samo zbog novca. Da je tako, mnogi bi se već vratili. Ljudi odlaze onda kada izgube osjećaj da ovdje postoji budućnost. Kad više ne vjeruju da se trud isplati. Kada se umore od čekanja života koji nikako da počne. 

A najtužnije što Slavonija još ima dušu. Još uvijek zna zapjevati, nasmijati se i dočekati čovjeka otvorena srca. Još uvijek miriše na djetinjstvo, nedjeljne ručkove i ljeta koja se pamte cijeli život. Ali ni ljubav prema rodnom kraju ponekad više nije dovoljna da zadrži čovjeka.

I zato prava tragedija Slavonije nisu prazna sela ni loše statistike. Prava tragedija je što njezina djeca više ne vjeruju da ovdje mogu imati život vrijedan sanjanja. 

A tko je krivac za to? Društvo, politika, roditelji?