DEVETNAESTO stoljeće, prva asocijacija - Charles Baudelaire, Cvjetovi zla, Spleen Pariza - čovjek strasti, opijuma, kurtizana. Kao neka najava novog početka ili bjesomučni otkucaji stoljeća koje se bliži kraju. Tko bi rekao da će dvadeseto isprati velike ideje u pepelu pokojnika prisiljenih na umiranje, zbog čega su mislioci pomislili kako će poezija nestati kao lirika strasti, a ostati kao naricaljka svjetskih nemira i tuga. No, ona i danas živi rasijecajući stvarnost oštricom, učinka jednakog, rani – posjekotini oštrog papira ili lista. Je li to život u životu? Ljepota u krajnostima smrti i rođenja? Svako malo umre veliki pjesnik, a iza njega još čvršće za život se veže stih. I ne samo pjesnik, umre svaki istinski umjetnik, onaj velikan simboličnih, romantičnih i inih transformacija čiji jezik boli jer je suština ljubavi, a ujedno ta ljubav je sukus ljepote koja iz njega izvire - iz pokreta, očiju, dodira, riječi, slika, glazbe - sveukupnosti koju, noseći sa sobom, ostavlja kao dio mozaika bazilike gdje će revnost i sloboda obuhvatiti zidove, zrak, ljude, živote, sve zauvijek? Zauvijek bez sumnje, bez ikakvog motiva od odustajanja od svjesnog pristajanja na zbrku univerzalnih sastavnica života i smrti, života u smrti i smrti u životu. Antropološko-filozofsko-psihološke averzije prema purizmu osjeta i osjećaja svaki zaljubljenik lako iznosi iz kuće, života, odnosa, odbacujući terete teoretičara; ne zato jer nisu u pravu, jer ne govore istinu, nego zato jer toj istini nije mjesto u ideji svijeta i o svijetu razlika koje postoje kako bi živjele na pojedinačnoj, intimnoj, samo naizgled egomanijskoj predodžbi sebe u svijetu i drugoga koji taj svijet objašnjava dodirima, riječima, pogledima… dovoljnim kako bi reflektirajući se o/gledale u očima drugoga, kao i taj drugi koji se o/gleda u njegovim; te dubine očiju bole od ljepote, bole od smrtnosti do smrti, do dubine, bezgraničnosti, generirajući nove strasti bola i užitka odjednom.

Bole strasti jer su krajnosti, onaj djelić između otkucaja, onaj dio koji se ne vidi, a tu je i opipljivo je jasan. Simbolizam, romantizam, dah i živost riječi, stihova, spomenutog pjesnika tako nas lišava potpune katarze u rukavicama neporočnosti. Ne postoji niti jedan odnos između bića koji se lišava fatalističke genealogije hiperboličnog zanosa. Baš dok izgovaramo riječi: znam – one otupljuju pred igrama svjetla i sjene. Oni koji to najbolje znaju jesu i uvijek će biti umjetnici. Kako drugačije shvatiti melankolike prošlosti i današnjice? Kako shvatiti veze epoha, umjetničkih pravaca koje nas bacaju u bezumna traganja i nadahnuća čas s jedne, čas s druge strane, od umjetnika do umjetnika, bez zadrške, bez potrebe za samoobjašnjenjima ili traženjem izlika između granica vremena.

Pod svjetlima Moulin Rougea bio je Henri de Toulouse-Lautrec, postimpresionist koga zamišljam jednako kao tamnookog Toulouse-Lautreca iz filma Moulin Rouge (2001.),  fantastičnog mjuzikla - raskošno kičasto glazbeno povijesne univerzalnosti. Mjuzikl frekvenca, mjuzikl svjetla i sjene, ljubavi života i u smrti, ali ne konačne i ne umiruće - paradoksalne nesistematičnosti svijeta koja se može rasparčati, ali ne može odumrijeti niti jedan njezin dio. Magnetna privlačnost dijelova savršene cjeline čudovišne nesavršenosti može biti dijelom lika, ličnosti i djela slikara koji u bordelu nalazi život i smisao tuga, propadanja, a obuhvaća ih melankolijom povjerenja ili vjere u ljubav. Ono zbog čega plače čistunac on uvodi u bogomolje strasti, požude, ali i ljubavi koja jedina spašava tminu iz njegovih očiju, čija tama je drugi izraz za dubinu ljudskih sudbina, žena i muškaraca obuhvaćenih strašću za opustjelim čežnjama rođenim iz čistoće duše i tijela. Je li u tome oprost koji se traži za sve one koji odlaze bezimeni s ovoga svijeta? On im daruje život u slici. Ne čudi zato što je usamljeni umjetnik u filmu uplakani čovjek koji na kraju postaje žongler u igri sudbine dok njegove plačne oči govore u ime ljubavi života bez smrti! Njegove oči, poput očiju ostarjele (valjda) kurtizane Marie, su različite, refleksije razuma i strasti, pobune i mira, djelatne jednako aktivno, ali na različite načine. Ljubav zato progovara očima kroz karakter i smisao svakog lika u filmu, pa zato nekima oči govore kako ljubav ne postoji – zbog toga Vojvoda na kraju odlazi i vidimo mu leđa, u tami, snijegu – samoću i odbačenost. Jer ljudi bez ljubavi nemaju oči, oni su samo figura bez očiju, figura u pokretu; oni ne govore, zato mu je glas u filmu iritantno karikaturalno piskutav. Njegove oči jesu plave. Plave oči su i oči Christiana i Satine, ali i Zidlerove, no njihove su oči oči strasti, oči dramske napetosti koja isijava iz njih do krajnosti zbog revolucije kojoj žele, kojoj streme cijelim bićem. Zahvaljujući ljubavnicima Satine i Christianu, vidimo stadije ljubavi - od zavođenja, početne efekte drame zabune/pogreške do ljubomore, očaja, bezumnog traženja objašnjenja i/li iskaza ljubavi, poniženja… ali u ljubavi - pogrešaka nema, kao što nema ni mjere niti pravila.

Histerični ritam filma gdje glazba sažima poznate pjesme različitih izvođača, od Bowieja, Lennona, preko Eltona Johna… i drugih da bi se napokon osjetila i opera uz žanrovsku raskalašenost spektakla sa završnom improvizacijom čitavoga orkestra i protagonista, pompoznost u samo jednoj pjesmi ili kroz cijeli album filma koja koketira preko scenografije, kostima, dijaloga, osjećaja, slika s detaljima kao što su ruže na praznom sjedalu ili šareni papagaj u krletci s likom Satine, samo nakratko primoranom na odustajanje od ljubavi, govore stvarnost osjećaja i/u umjetnosti u suglasju s životom i živima. Sve to i više početkom milenija – novog doba još jedne od transformacija svijeta, svjetskoga, urbanoga, današnjega, digitalnoga gdje smisao boemštine uskrsava (nadam se, samo možda!) u licima, očima, tijelima, životima, umjetnostima malobrojnih zaljubljenih u ljubav s imenom i prezimenom, u dimenzijama ljubavi koje se prelijevaju po nevjernima, očajnicima, zagovornicima smrti! Zašto sam odabrala baš ovu temu, sada, i film koji možda rijetko kome može biti interesantan?

Jer vjerujem kako smrt Violete, ali i Madam Bovary, Ane Karenjine, kao i Marguerite, Madam Butterfly, pardon, Satine, nije lik koji umire. Vatrena kosa Satine, njezine oči s dubinama koje pričaju priče o ljubavi, kao i oči njezine ljubavi Christiana - pisca/pjesnika koji priča/piše/živi,  samo su simboli neuništivosti koju želimo, trebamo. Ta neuništivost nalazi se u življenju/životu prema pravilima: istine, ljepote, slobode i ljubavi - umjetnost je ta koja pokazuje kako je to itekako moguće… zar ne? Baš kada (po)mislimo kako se svijet iscrpio, od sebe, od ljubavi, zanosa - dolazi priča, poezija, slika, skulptura, djelo, ljepota - čovjek, a ondje gdje se nalazi, mora postojati i ljubav!