NEDAVNO je svoju Bosnu napustio Josip Pejaković - glumac, pisac,... čovjek zbog čijih stavova i života možemo reći kako je često bio usmjeren, možda čak i prvenstveno, na one koje površno s distancom, odnosno, čitaj: više netočno a vrlo konkretno i dovoljno učestalo, nazivamo “malim” ili “običnim ljudima”.

Armin Durgut / Pixsell

O težini poimanja “malenosti” tzv.“malih ljudi” ili “običnih ljudi” , govore pojedinci imajući u vidu bazičnu podjelu - poznato od nepoznatoga, iako se cijena prepoznatljivosti nerijetko plaća samo luksuznim životom i počastima, a odsustvom nematerijalnih vrijednosti i altruizma. Zanimljivo je što nematerijalne vrijednosti nemaju definiciju, a množe veliki broj osjećaja gdje geste pa i vrlo jednostavne riječi, u simbiozi izazivaju veći efekt, veće divljenje pa i strahopoštovanje od bilo kojeg skupocjenog predmeta. Ljudi skloni drugima, osjetljivi na druge, ne ignorirajući suptilnost svakoga, lako primjećuju baš u gestama i riječima koliko god jednostavne bile, trenutak kada izlaze iz srca jednako kao i iz očiju spremnih na govor - (iz) srca.

Oči govore jezikom srca ako u srcu ima dovoljno mjesta za ljepotu svijeta gdje se nalazi čovjek i ako nije zaraženo bolešću potpunog beznađa. Ljubav svoju univerzalnost pokazuje i dokazuje najjednostavnijim načinima i tada je najvidljivija. Obrazovanje, skrupule, “uštogljenost” koju nalaže “neki tamo” bonton,... samo dobro dođu kako bismo se manje bavili osjećajima, a više dojmom koji ćemo ostaviti na druge.

“Obični” ljudi Josipa Pejakovića su ljudi osjećaja, ljudi/narod zemlje, poljoprivrede, težaci, seljaci, ali ne primitivci koji ne umiju razlikovati dobro i loše. Neobrazovani, slabijeg imovinskog stanja, izbjeglice,... ljudi iz ruralnih sredina koji su ostali vjerni prirodi i s njom idu u korak, ali idu i ukorak s prirodnim procesima njezinih godišnjih metamorfoza. I koliko je jezik manjkav kao i obrazovanje nedovoljno, toliko osjećaji mogu obuzeti jezike srca i govor tijela pa onda, sve što se govori bude savršeno razumljivo i univerzalno i uz dozu zdrave satire poprima težinu epske drame.

Govoriti je teško o životu oslanjajući se na minute, a vjerovati kako taj govor podrazumijeva vječnost; vječne borbe, uobičajenosti, najstalniji su motiv bez roka trajanja. Josip Pejaković govorio je upravo tako i govorio je svima i o svakome, pogotovo o ljudima iz svoga okruženja. Andrićevski oblikovan - gdje patetika ustupa mjesto filozofiji života, a “usud” i povijest igraju ulogu utjerivača dugova, dok opet, samo Pejakovićev humor kao jezik jada ima “renesansni učinak” zbog sveopće prihvatljivosti ovoga modela jednoga i jedinstvenoga renesansnoga čovjeka Bosne koji kao takav govori u ime ljudi, a ne u ime jednoga čovjeka - to je Josip Pejaković, to je monodrama “Oj, živote” i to je čovjek, to su ljudi koji se identificiraju na bilo koji način s jezikom tijela i srca čovjeka - ljudi!

Reflektori koji obasjavaju zvijezde i zvjezdice s luksuznim životima namjerno postavljenim kao prototipi savršenoga života neka slobodno ostanu u luksuzu – kao da kaže Pejaković, smijući se sebi u bradu, ali zadovoljno jer ljudi koji ga zanimaju postoje još, kao i oni koji znaju da iza riječi: “on meni nema Bosne” znače isto što i on meni nema bilo kojeg mjesta na svijetu koje zovemo domom ili domovinom, a vjerujući kako ta domovina nije samo kulturna i ina infrastruktura, nego i kapacitet osjećajnosti bez čega sve drugo ima manje smisla.

Josip Pejaković nakon smrti ostavio je najvrjednije što je mogao iza sebe u umjetničkom smislu – trag generacijama koje su od njega učile glumu, dikciju, izražajnost u gestama, artikulaciju svih elemenata potrebnih glumcu na sceni. Ako je riječ o kolosalnome tragu, učinku, nasljeđu jer sve što je radio ide u prilog tome zaključku. No, uloga glasnika ljudi ovih prostora najvažnije je nasljeđe od svih; amanet po kome je čovjek jednak ljudima i ljudi čovjeku ili pojedincu, bio on nespretan, manje obrazovan, manje rječit, manje fatalan, manje privlačan, a više običan da običniji ne može biti! Zato što je znao kako je obično zapravo neobično, on će živjeti iako su se neki već pozdravili s njim - možda oni koji nisu shvatili o čemu se radi kad je jednom prilikom poput Sidrana pričao o pojmu suživot...