DAVNO mi je proslijeđena zanimljiva knjiga/publikacija kojoj sam se vratila nedavno smatrajući kako imam dovoljno vremena za pažljivije čitanje, a i ponajviše zato jer smatram kako ovakve knjige vrijede zauvijek, a ne samo za godinu izdanja kao reprezentativni godišnji primjerak kojeg ćemo smjestiti na policu kao kutiju od bombona koju smo ipak odlučili ostaviti a ne baciti ili neki usputni dekor s kojim ni sami ne znamo što ćemo na kraju.

Listajući ju s velikim zanimanjem, sjetila sam se smiješne, ali ujedno i neznanjem/manjkom kompetencija artikulirane careve izjave upućene Mozartu (iz filma Amadeus): „There are too many notes”. Dakako, izjave, odnosno, komične filmske scene sam se sjetila naprosto zato jer u ovome slučaju, autor knjige piše strasno, znalački, pokazujući vlastite istraživačke i spisateljske kompetencije koje su vrijedne ne samo njemu. Iskušavajući vlastite granice dolazi do vrha gdje se nalazi brodska kulturna elita danas i nama ostalima pokazuje kako bismo trebali učiti na primjerima ovakvih izuzetaka (autora poput njega!). Na pitanje zašto je nekome tko ne piše i ne istražuje ovakav proces izgleda kao uzaludan posao s previše detalja kako u procesu istraživanja, tako i u samoj ukoričenoj „izvedbi”, lako dobijemo odgovor, nije čitao ili - mora čitati!

Kada govorim/pišem o brodskoj eliti, pri tome na umu imam: znanje i kompetencije, neovisno o podrijetlu osobe, ali ovisno o obrazovanju koje ne staje s formalnim obrazovanjem, čak i koncizno formiranje stava i razlikovanje onoga što jest a što nije relevantno i potrebno, isto i koliko osobni interesi mogu pridonijeti društvu u cjelini kako bi isto društvo “ubiralo plodove rada” pojedinca/pojedinaca donoseći inovativan pristup temi.  

Ovakva knjiga i takav rad zavrjeđuju punu pažnju čitatelja. Osoba koja je u trenucima pisanja donijela dio povijesti u sadašnjost učinila je to ne služeći se suviškom patetike da bi sadržaj bio što jednostavniji, nego baš zato da bi iz prikupljenoga materijala/materije/sadržaja vidjeli kako povijest jednoga grada  ne počinje danas s nama samima, ili za nas same, nego je sastavljena od niza kauzalnih odnosa i procesa izgradnje vidljive u cjelokupnoj arhitekturi grada, u svakom odjeku grada iz prošlosti na različitim elementima materije ili materijalnoga što postoji i do čega je moguće doći uključujući ljudske odnose i veze, obiteljska nasljeđa...
Pišući ovaj dugi uvod, shvaćam kako nisam napisala o čemu je riječ, koja je to knjiga, važna i zanimljiva, koji je to pisac i zaslužnik.

Riječ je o knjizi „Stare brodske razglednice” Stribora Uzelca Schwendemanna.

Isprva me zbunjivalo što sama knjiga nema sadržaja, popis izvora, što je s toliko složenošću izgledala kao niz podataka ali tih „too many notes” imaju svoju svrhu da bismo ušli u stvarni sadržaj grada na Savi, njegovog života, s ponekim čak i duhovito suptilno ali prkosno ironičnim komentarom autora sa jasnim stavom: o Slavonskom Brodu moramo puno toga naučiti da bismo razumjeli kakve temelje je imao i je li ih u međuvremenu izgubio i svakako, da samu arhitekturu grada o kojoj učimo iz razglednica čine podjednako zgrade, parkovi, ulice, ljudi uz „povijesnu” arhitektoniku koja se uklapa u ritam ljudi koji na bilo koji način u njemu djeluju, bilo kao stanovnici, bilo kao prolaznici.

Autor je spominjući poznate u vidu imao obitelji poput Lackovića, Kohna, Benčevića, Popovića, Brlića, Šimića, Dimovića, Schwendemanna, Markotića, Steinera (Židov Isidor Steiner spomenut je kao najpoznatiji brodski knjižar svih vremena), Muravića, Jarića, Teufela, Radosavljevića, Koppa, obitelji Ehrman (za čijeg člana Aleksandra autor ističe da je u Brodu zaslužio najmanje ulicu, ako ne i spomenik), objasnivši povijest obitelji i navodeći njihov utjecaj kroz obrazovanje, zanate, utjecaj i imetak/bogatstvo ali i tragičnu sudbinu zbog čega je grad ostao bez nasljednika obitelji kao što je slučaj s obitelji Hendl - čitava obitelj je 1942. ubijena u Jasenovcu...dakako, spomenuvši ulice, njihovu prošlost i ljude koji su ondje živjeli, kao što je Starčevićeva, morao je spomenuti i Miju Čorak Slavensku, no i poznate ličnosti koje su boravile u gradu kao što je tada popularna Ita Rina.

Spominjući svaku poznatu obitelj, došavši do podataka, pisao je kako se vlasnik zgrade ili ustanove mijenjao i zašto ako za isto postoje konkretni dokazi, a ako postoji neka neprovjerena povijesna činjenica, takvom bi ju i autor ostavio kako bi iz sadržaja knjige isključio neprovjerene podatke a u svrhu isključivo maštovitog ispunjavanja praznine, bez dokaza ali zato trajno zabilježenog.
Schwendemann je koristio i Kronike franjevačkog samostana da bismo saznali sve potankosti o samostanu. Nadalje, možemo doznati čak i kada je vladala bolest kolera, tko je sve radio u Mesićevoj, kako se što gradilo, kakva su stilska obilježja svake građevine vidljive na razglednici i što je na istom mjestu danas, do kakvih je promjena došlo pa i po pitanju vlasnika. Isto tako, iz knjige možemo saznati da je u Brodu postojala sinagoga.

Ova knjiga je svojevrsna oda elitnom duhu grada - „urbanom štihu” kojemu je težio kroz pretežno građansko društvo s građanskim ambicijama i shvaćanjima života gdje se uklapaju gostovanja opernih pjevača, održavaju se kazališne predstave, koncerti i druženja, osnivaju se društva, boksački klub, parna pilana, kupališta, tvornice poput DI Slavonija d.n.d., poštanski ured, vatrogasni dom.

Možemo saznati gdje su bili vinogradi poznatih brodskih obitelji, kada su došli evangelisti,...

Sve kreće od razglednica, a toliko je toga, toliko važnog što ovaj oštroumni autor navodi da bismo znali kako Slavonski Brod ima prošlost i materijalnu (ali i nematerijalnu dakako) kulturu koju mora oživjeti na valjan način, ne kao parodiju „slavne prošlosti”, nego kao pokazatelja konkretne upotrebne moći za svoje stanovnike. Oni jesu ovisni o svemu što ih okružuje, a ono nije samo niklo niti se obnavlja brzom produkcijom kako bi se brzopleto zamijenilo nečim što možda uopće nije potrebno a služi samo pojedincima.