HEDL je, skupivši u nju turobnu i tešku trilogiju, 2023. godine izdao knjigu Šutnja. Kad se i ako ikad zapitate što nije u redu s (našim) društvom, sve vam je u njoj rečeno - možda već i naslovom. Ne mogu ni zamisliti kako mu je bilo kao novinaru ostati nemoćan na činjenicu da svi znaju, a šute. Kazao mi je osobno - morao ih je kazniti pa makar u fikciji... kad već nije mogao u stvarnosti, sudskim procesom. A nije mogao - jer nitko nije želio svjedočiti.

Za one koji ne znaju ili kao podsjetnik - prije više od 15 godina (politički) moćnici su u Osijeku silovali djecu, onu - kako se to stručnom terminologijom kaže - bez odgovarajuće roditeljske skrbi. To u prijevodu znači - ničiju, bez zaštite, prepuštenu zvijerima. Postojao je čitav, dobro organiziran i profitabilan, lanac prostitucije u kojemu su se podvodila djeca. Stotine su ljudi znale, još stotine sudjelovale u tom gnjusnom zločinu,... no, nitko nije želio reći ništa. Zašto? Jer smo kukavice! (Htjedoh to nazvati pravim imenom pa napisati pi*kice, ali jedan uglađeni gospodin do čijeg mi je mišljenja stalo kazao mi je kako mi nimalo ne pristaju takvi izrazi te da u kolumnama mogu i bez njih... nastojat ću!) Zašto šutimo? Samo zato što mislimo da se to nas ne tiče ili zato što neminovno možemo nastradati ako zucnemo?

E pa, dragi čitatelju, kako bi stvari izgledale da je jedna od tih djevojčica bila 'tvoja'? Sestra, prijateljica, rođakinja, nećakinja, kćerka,...? Možda bi i tad šutio.

Mi Hrvati šutimo kao da ćemo završiti na Golom Otoku ako progovorimo. A nećemo. Probala sam. Čini se da su ta vremena ipak iza nas. Pa onda šutimo jer se bojimo otkaza, batina, financijske štete, prijetnje, ekskomunikacije, gubitka ugleda/prijatelja/stana/auta/... (ponekad je stupnjevanje navedenih vrijednosti drukčije). Uglavnom, mi šutimo iz totalno krivih razloga. Naime, jedno je sigurno - svi ćemo umrijeti i svakako ništa od navedenog nećemo ponijeti u grob. Dakako, neki šute i stoga što su naprosto - neambiciozni, inertni, nezainteresirani za bitke u vanjskom svijetu, i tako dalje... Njih malo više cijenim.

Vjerojatno ću iznenaditi mnoge kad kažem da su najveće kukavice, kada je novinarstvo u pitanju - u kulturi. Naprosto, riječ je o tako nježnom i plemenitom području da se tu nitko ni s kim ne želi 'šorati' (valjda je izraz dovoljno pristojan). A itekako imaju zašto. Svi samo glade, pišu hvalospjeve, plješću, padaju u ekstazu, trude se nikoga ne uvrijediti pa da i na sljedećoj izložbi/koncertu/otvorenju... budu rado viđeni gosti. Problem je, naime, u tome, što prave kritičare (pa makar govorili istinu) - nitko ne voli. Stoga je danas nastalo opće snebivanje nakon objave članka dragog mi autora PlusPortala, Ivana Majstorića. U pozitivnom smislu. Svi su oduševljeni prekinutom šutnjom. Oni sami to ne bi rekli, ali su sretni da je Netko progovorio i da će Netko drugi (a ne oni) za to snositi odgovornost.

Evo kako su mladi ostali na selu

'Nadam se da će iz Andrijevaca krenuti revolucija kakvu trebamo'

U članku je, zamislite, mladi 'kulturni revolucionar' Matej Vinarić pametno izjavio: 

Foto: Ž.G.

Pjevanje, ples, probe i nastupi više nisu dovoljni

'Želimo ih u selu, na ulicama i trgovima, misama i manifestacijama'

Priznajem, i ja sam samo čovjek. I ja sam pala u nesvijest radi Matejeve izjave. Bila sam oduševljena. Znam... ne bih trebala biti. Takvo bi razmišljanje vlastitom glavom, čvrst stav, želja za napretkom,... trebali biti normalna stvar kod jednog mladog obrazovanog Slavonca koji predvodi razvoj umrtvljenog kraja. 

No, ne živimo u bajci. I nije taj kraj bez razloga umrtvljen. Pa je ovo prvi put u mojih osam godina novinarstva da se netko iz svijeta kulture usudio reći ono što, zapravo, svi mislimo. Ali tu nismo biti svi mi ostali, nego baš oni - stručnjaci u kulturi, KUD-ovci, iskusni,...

Daje ovo tračak pozitive, čini me manje osamljenom u svijetu u kojem me gotovo neprestano pitaju - a zašto ti to sve radiš, zašto se izlažeš, zašto progovaraš, čemu. Želim vjerovati da su pred nama neka druga, pametnija i hrabrija, vremena. I nadam se da će ih predvoditi ljudi poput Mateja. Trebamo ih više no ikad.

„Oni ruše šatore, idu dalje
Neće naše zakone, ni medalje
Ako drugi ne shvate, nek mi sude
Neću život miran, tih, moje mjesto je uz njih
Hrabre ljude“