SMIJEHA nedostaje, nedostaje veselja. Ljudi su naviknuti na sveopću apatiju i crna kronika, loše vijesti, dobro dođu kako bismo još jednom zaključili da je riječ o stanju svijeta kome nema pomoći. Ratovi i sukobi su sve ono što je u prvom planu kad prateći medije pokušavamo doznati više o događajima koji nas okružuju.

Zaista mislim da ne mora uvijek biti tako. Naravno, svijet jest nemirno mjesto, ali taj isti svijet - naš svijet, ispunjen je i smijehom i radošću u istoj mjeri kao i tim negativnostima. Ako smo zaboravili, postoje ljudi i djela koji nas na tu činjenicu mogu podsjetiti. Sjetimo se primjerice simpatične knjige „Kod kuće je najgore” pisca Ephraima Kishona. Anegdote likova u toj knjizi su ne samo istinski vezane za život nego su ovijene nevjerojatnom dozom homora. U jednoj od priča, sjećam se, mada sam knjigu čitala još u osnovnoj školi, nalazi se istina o darivanju bombonijere koja se samo prosljeđuje dalje kao poklon. Tko bi to priznao i tako dobro prepričao kao Kishon? Ali kad bismo išli putem tradicije, vrativši se korak ili dva unazad, sjetili bismo se Molièrea, čak i Aristofana. Aristofanove „Ptice“ ili Molièrov „Škrtac” su, premda drugačiji s obzirom na verbaliziranje humora danas, a i zbog potrebe za spremnošću čitatelja na čitanje između redaka, na poznavanje konteksta, pokazatelji vrlo tečnog humora. Prilikom uprizorenja, publici danas u kazalištu sve bude jasno, jer kad je riječ o humoru on je svevremenski poput navedenih pisaca.

Kad bismo se prisjetili filma, upitajmo se tko je od nas gledao film „Amadeus” slavnoga Miloša Formana, a ostao imun na Mozartov smijeh ili na dijelove filma koji impliciraju na humor ili humoristično iako je film zapravo poigravanje s likom i djelom genija, s njegovim životom i izmišljenom pričom o odnosu Mozarta i Salijerija.

Ili ako ćemo putem komercijalnoga humora, tko je gledao film “Arthur” s poznatim komičarom Dudley Mooreom i Lizom Minelli? Monty Pythoni su nadmašili štošta u tome žanru. Slavni dvojac Delboy i Rodney ostat će trajno zapamćeni kao likovi koji su nas uveseljavali i nasmijavali jako dugo. Nisu li? Je li to humor koji nas može toliko zabaviti da bismo zaboravili tmurni dio svakodnevice ili u nju barem unijeli nešto više opuštenosti? Da ne govorimo o humoru Charlieja Chaplina koji je uspio ismijati Hitlera u filmu „Veliki diktator”! Idemo li putem glazbe? Tko je gledao i slušao komičnu operu, takozvanu operu buffa, uvijek će znati što ga na pozornici očekuje: zaplet kao u sapunici i humor koji dovodi do katarze. „Služavka gospodarica” (La serva padrona) Giovannija Battiste Pergolesija je urnebesno smiješna komična opera gdje je vidljivo lukavstvo likova, ali na način poigravanja glazbom i libretom tako što komplementarno djelujući jedno na drugo izazivaju istovremeno smijeh, ali i divljenje prema klasičnoj glazbi. Zato humor konačno možemo povezati i s inteligencijom i s umijećem zahvaljujući kojima publiku ti sadržaji održavaju budnom.

Kad bismo išli putem pučkog stvaralaštva ne smijemo zaboraviti našega Matu Baboselca kojeg svi rado vide i slušaju jer zna zaokupiti pažnju gledatelja, zna, koristeći se tradicijom, zainteresirati publiku za humor možda ne toliko popularan među mlađom publikom.

Zahvaljujući bardu etnologije i povjesničaru Zvonimiru Toldiju, u nasljeđe smo dobili čitav niz humorističnih zapisa iz svakodnevice našega podneblja. Glumice koje često viđamo na smotrama folklora s igrokazima koje je osmislio upravo Zvonimor Toldi na komičan način nas podsjećaju i na nekadašnji život, na naglasak naših predaka pa zato funkcija komičnoga nije usmjerena samo na uživanje u isključivo sadržaju igrokaza, već na nas istovremeno djeluje edukativno.

Ovaj niz mogla bih nastaviti s još puno primjera humora, komičnog. Krenemo li od vlastitoga života, mogli bismo se sebi nasmijati češće negoli to inače činimo. No, zaboravljamo. Podsjetimo se. I humor je svuda oko nas. Dokaz su i naši umjetnici humora, a spomenut ću još samo neke: Držić, Smoje, Brešan,...