VALENTINOVO često inspirira velike romantičare za razne manifestacije i manifestiranje ljubavi. No, apstrahirajući sve ono očito shvaćamo kako je ljubav zaslužila puno više te kako naše stremljenje tome osjećaju ne zadržava pomisao između ostalog i o usamljenosti ili zajedništvu, sebedarju ili sebičnoj manipulaciji tuđim osjećajima ne bismo li pobjegli od samoće smatrajući je nedostojnom. Samoća je vrlo vrijedan faktor u životu jer nakon svih peripetija i lebdenja u sinkrazijama mišljenim ili stvarnim, moramo ostaviti prostora za samorazvoj. Nije istina kako ljudi u samoći tuguju, kako nesretni slažu slagalicu samosažaljenja u konačnu sliku patnika. Odgovornost čovjeka za druge najviše se iskazuje povlačenjem iz društva, samovanjem, a ono u konačnici treba rezultirati još čvršćim vezama.

Idealna slika najčešće obuhvaća jedan i to nedovoljan aspekt ljubavi, a kako dalje vidimo, u tome prednjače njezine slike ili fantazmagorične ideje u djelima kao što su Patnje mladog Werthera, Romeo i Julia, Titanic dok meni na pamet pada već klasik, omiljen među čitateljima Mostovi okruga Madison. Nije riječ o tome kako ovaj autor inzistira na lomljenju slike o ljubavi, nego o osvještavanju na koje nailazimo na kraju. „Najpoznatije ljubavne priče ograničene su na samo jedan djelić ljubavi, na njezin početak, odnosno na vrijeme prije ili nakon što se rodila ljubav.”  U ovoj jednostavnoj rečenici je sažeta sva filozofija iskrivljene slike ljubavi koju smo uzeli zaozbiljno. Ne želim reći kako takva ljubav ne postoji, kako se ta iskustva ne mogu naći u stvarnosti, ali moram se složiti s autorom i zaključiti: ljubav je puno više. 

Aristofanov govor o dvospolnom biću, osuđenom na potragu ne bi li bilo savršeno, pa pronalazak te upotpunjavanje bića, gubitak, potraga, ponovni pronalazak, ide u skladu sa zaključkom: čovjek je ispunjen samo ako nađe svoju drugu polovicu. Međutim, velik je to teret onomu koga odaberemo za drugu polovicu jer onda tražimo i nemoguće, odustajući od djelomične usamljenosti kojoj smo ionako skloni, ali i odustajući od osamljenosti koja je potrebna kako bismo odabranu osobu razumjeli kao autonomnu. Čovjek i sa i bez te svoje polovice, ako ćemo ići tim tragom Aristofanove  priče, nije savršen. Prepun rana od života, prepun želja on/mi nikad nećemo ostvariti toliku puninu s drugim živim bićem. Opet je potrebno objasniti kako uzrok tomu ne leži u činjenici kako smo bezvrijedni, niškoristi, slabašni, nepotpuni kao bića za sebe, nego je riječ upravo o sljedećem: ljubav zauzima mjesto afirmacije metafizičkoga. Ako je tako, ljubav je višediomenzionalna, apstraktna, i ne trpi pojednostavljena rješenja i zaključke.  

Zato je potrebno svako malo zauzeti stav onoga tko promatra, ali ne zaključuje olako. Potrebno je shvatiti zašto uostalom samo Valentinovo nije samo dan zaljubljenih, nego i dan kada ćemo priznati koliko smo malo shvatili složenost jedne ideje ili simplificiranim postupkom sveli osjećaje na puke jednadžbe ograničavajući i sebe i drugoga u samorazvoju, samorefleksiji, ali i u odnosu s dimenzijama o kojima više naslućujemo nego što znamo.

Ljubiti nekoga znači i šutjeti, znači i otići, ali i govoriti i vratiti se kad se to od nas traži mimo naših htijenja. Definicija ljubavi postoji u Bibliji.

Ona je smjernica koja ne garantira uzlazni put.

Dapače, ona zaustavlja i samopovratkom u nutrinu vlastitosti prodire i u naša raspoloženja, emocije kojih smo svjesni, ali i nesvjesni, kojih se stidimo ponekad.

Jer, ako ljubimo nekoga kao sebe, je li dopušteno (po)griješiti u koracima prema vječnosti?