SINOĆ, s početkom u 19 sati, u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod održana je večer s Velimirom Grgićem, a razgovor je vodila knjižničarka Marina Đukić.

Ovaj rođeni Požežanin, autor sedamnaest knjiga, novinar je, pisac, scenarist, producent, a područja zanimanja su mu šarolika: od filma, glazbe, japanske i popularne kulture, društvenih fenomena. Prvi tekst mu je objavljen kada je imao petnaest godina, a slavonskobrodska publika je mogla čuti nešto više o knjigama „Teorije zavjere 21. stoljeća“ i „Industrija sreće“. Naglasivši već na početku razgovora kako je važno pročitati obje knjige jer su ljudi zaluđeni i jednim i drugim te da su one stilski i tematski slične, povezane prema metarazini gdje se postavljaju pitanja vjere, uvjerenja, određenih metoda shvaćanja svijeta; autor je spremno, energično, odgovarao na sva postavljena pitanja.

Velimir Grgić I.S./PlusPortal

Vrlo jednostavna metoda, ali pogubna bila je motiv, kako je istaknuto: „da osobno naučiš neke stvari, da shvatiš tko, zašto, kako, čemu je sve to te kuda sve to skupa ide“. Industrija sreće je kult našega doba, a Velimir Grgić u nju upire prstom dok zanimanje za teorije zavjere daju odgovore na pitanja druge vrste manipulacijom ljudima.

„Postoje skeptici kojima je sve smiješno i ovi drugi koji su potpuni psihotičari“- kazao je autor, naglasivši potrebu za kognitivnom prosudbom. Povijest se konstantno ponavlja. Potrebno je 50 do 100 godina kako bismo shvatili događaje, uzroke, posljedice. Međutim, tajne službe toliko zakompliciraju da se nikad ne dozna istina.

Publika je mogla doznati kako je ionako zamršena priča o koroni mogla postati poticaj za otkrivanje drugih tema. Autor je svjesno nekoliko puta tokom razgovora istaknuo kako smo stalno isti te da je i sama priča o antivakserima stara i seže do 17./18. stoljeća jer zapravo svaki fenomen ima duboku pozadinu. Potrebno je poznavati povijest, istražiti kako bismo doznali koja je pozadina jedne priče koju smatramo itekako živućom ali i samim time, beskrajno je mnogo primjera koji nam dokazuju tu cikličnost misli, zaključaka.

Posebno je bilo zanimljivo slušati o aspirinu kao trojanskome konju jer se nakon Drugoga svjetskoga rata vjerovalo kako aspirin ima tajanstveni sastojak za istrebljenje. No, tu nije kraj jer nekoliko primjera straha ili zastrašivanja svijeta bilo je i pojavom telegrafa, telefona, dok se vjerovalo za sušilo za kosu da uzrokuje rak mozga. Što bi teorija bila luđa time bi bila popularnija.

Manipulacija ljudima self-helpom jednakog je učinka kao manipulacija teorijama zavjere. Velimir Grgić je u tome kontekstu spomenuo sjajan primjer. Naime, dokumentarac Kumare - je o samozvanom guruu, pravog imena Vikram Gandhi, američkom filmašu koji je eksperimentirajući dokazao kako ljudi žele vjerovati u višu silu. Film je to o vjerovanju, vjeri gdje se postavljaju pitanja o identitetu ali i o krajnostima kojima se moguće koristiti u manipulaciji ljudima. Baš zato, knjige Velimira Grgića trebaju imati funkciju osvješćivanja; potrebu da se ukaže na činjenicu koliko smo naivni. Jer danas je popularno biti guru, life coach, motivacijski govornik, ali za ljude sljedbeništvo toga tipa može biti pogubno. Slogan: „Nikad ne odustaj, često je lažan jer ljudi koji su ga koristili oduzimali su si život.“. Dakle, ljudi lažu da bi prikrili istinu ulazeći često u biznis kako bi zapravo liječili sebe (poznat primjer je Jordan Peterson).

Rekavši kako je placebo efekt „jedina čarolija koju ljudi imaju“, Grgić je i dalje objašnjavao kako cijeli sistem self-helpa počiva na fantaziji koja parazitira na onima s problemima. Poanta je da trebamo raditi, a ne gledati kako raditi jer tako ćemo izbjeći pogrešne interpretacije proizvodnje potreba koja u pozadini ima misiju optimizacije. Ljudima se „najslađe“ prodaju recepti o bogaćenju, recepti mota „probudi genija u sebi“.

Tokom razgovora publika je također mogla uputiti pitanje Velimiru Grgiću, a dakako jedno pitanje ticalo se Kennedya čije ubojstvo još nije razriješeno. Dosjei još nisu otvoreni. Dolazilo je do zatrpavanja dezinformacijama, a ostalo je pitanje što je istina.

To pitanje je dalje mainstream pitanje.

Pred sam kraj razgovora, ostalo je vremena i za osvrnuti se na novinarstvo za koje je ovaj autor utvrdio da je „kao burza“ te na umjetnu inteligenciju za koju je Grgić rekao kako ga fascinira. Ali opet vraćajući se u povijest „ljudi konstantno imaju iste reakcije na nove stvari“. Da postoji mnogo sektora u kojima će čovjek biti nepotreban, samo nam je potvrđeno. Ovaj razgovor je završio humorom - idejom o ratovanju robota gdje bismo mi, ljudi bili na sigurnome.

Mnogo podataka, mnogo znanja s kojima raspolaže, poslužilo je autoru kako bi dokazao možemo li shvatiti teme obuhvaćene knjigama „Teorije zavjere 21. stoljeća“ i „Industrija sreće“. Na nama je, pak, da knjige pročitamo, da razmislimo, shvatimo, učimo...