Jučer sam posjetila Likovni salon „Vladimir Becić” kako bih pogledala izložbu Éphémère Darije Prše. Francuski prijevod riječi/naziva izložbe - prolazno; kratkotrajno, uz haljine izrađene od papira, tj. zanimljive replike renesansnih, baroknih, rokoko haljina pa i onih iz viktorijanskog razdoblja, govori o upotrebnoj moći papira i tkanine, kao i o nevjerojatnoj sposobnosti da se kroz bajkovitost i maštu povežu očiti simboli prestiža, stila, blještavila pa i kiča, s ljudskom predodžbom o vrijednosti i njegovom opterećenošću vizualnom percepcijom često iskorištenom kako bi se drugi osjećao vrjednijim, ali i kako bi ponovo netko postojao da bi svojom figurom, stilom odijevanja vezanim često za askribirani društveni položaj, izazvao strahopoštovanje postajući modelom za usporedbu. S jedne strane, postoji oštro razgraničenje, podjela i nejednakost kao rezultat društvene stratifikacije, dok, s druge strane, ostaje sjećanje ili podsjetnik na izvanjsku vrijednost onoga tko je nosio određeni odjevni predmet - haljinu. Specifičnost izložbe su, uz preciznost kojom su izrađene haljine zbog čega djeluju kao originali (udaljenost promatrača!) i opisi izrade i „originala” koji je ostao dijelom „živ” zahvaljujući povijesnim dramama i portretima dvorskih dama.

GUGSB

Luksuz, dominantnost, tako, igrajući igru s umjetnošću, sklapaju savez sjećanja, krhak, lomljiv zato da bismo analizirajući haljine od papira, diveći se vještini umjetnice, ponovo potvrdili kako nestalnosti sjaja ali i bijede, lako preispituju krnje vrijednosti iz kojih proizlaze. I tako, umjetnost, umijeće, dar, vještina, u očima slikara, umjetnika ili očima i vještini umjetnici Prše, pokazuju kako to isto blještavilo ne bi opstalo da umjetnosti nema, one koja blještavilu daruje prostor i bez koje to blještavilo odlazi jednako kao sve ono što odnosi vrijeme, lako, brzo pa čak i nepovratno, jer ne ostaje niti dijelom legende niti dijelom povijesti, ako se netko drugi za nju ne pobrine. Haljine od papira pokazuju i dokazuju način kojim luksuz postaje kič, efemerni element u postojanju ako imamo potrebu biti dijelom izrežirane bajke koja je omogućila boravak na tronu. S mjesta gdje je „svjetina” udaljena od tih pod svjetlima pozornice, blještavilo je dokaz moći, veličine, a u isto vrijeme onome tko to odjene je teret jer, naposljetku, ipak je samo čovjek podložan očekivanjima - vlastitim i očekivanjima drugih, jednak onima koji ga promatraju. 

GUGSB

Papir je, stoga, simbol ljudske zamjenjivosti ako se čovječnost zamijeni isključivo odjećom, ili onim vidljivim, onim što se nužno treba svidjeti i što treba izazvati na dvoboj razuma s potisnutim potrebama za dokazivanjem ili obmanjivanjem. Zato je zanimljivo razmišljati i o trendu, o potrebi da se zamaskiramo kako bismo bili uklopivi, jer, u suprotnom bismo bili stigmatizirani. Iako je riječ o nekoj vrsti reinkarnacije povijesti, reprodukciji, ili reinterpretaciji, ova izložba pokazala je, kako neovisno o nosivosti materijala, neovisno o njegovom sastavu, svakako se u mašti promatrača potvrđuje funkcionalnost kompletne izvedbe nečijega rada. Papir, ne praveći odmak od iluzije, može itekako biti sukreator u realizaciji scena, gdje se netko neočekivano može naći u ulozi onoga tko možda želi biti, ili čak i odbija biti, nakon što se maštovitošću ondje nađe. Dakle, naši kulturološki konstrukti iznenada uskrsavaju u mašti ako im to dopustimo, a u stvarnosti kulturološki konstrukti postaju dijelom naših potreba za samorealizacijom utoliko ako nam je dopušteno i/li onako kako mislimo da bismo trebali raditi. Osjetila zato u vidokrugu generiraju problem mašte ako se haljinama približimo. 

(Iznevjerena očekivanja?) 

Tek onda vidimo sitne nepravilnosti materijala, njegova ograničenja s jedne strane, ali baš zato, vidimo i smisao onoga što je prolazno. Nevjerojatno autentična preobrazba papira u materijale koji ukazuju na stil odijevanja žena iz visokog društva, kroz djelić povijesti, može koketirati i sa suvremenom interpretacijom položaja žena u društvu koje od njih ima velika očekivanja, kao što i one same imaju velika očekivanja od nagomilanih nametnutih i izabranih uloga, gdje odjeća i izgled moraju biti popraćeni nizom uspjeha na privatnom i poslovnom planu. No, žena, tada, ali i danas, uz sve to, živost i/li aktivno sudjelovanje u vlastitom životu i životu društva, želi popratiti nečim što je puno više, trajnije i snažnije od onoga što si nameće, što joj je nametnuto i/li protiv čega se bori. Zato su poruke izložbe vrijedne kao i rad umjetnice koja stoji iza nje/njih, jer, napokon, možda se možemo pitati: možemo li birati i snove i život, kompatibilne sa sobom, s umijećima...?