ZAHVALJUJUĆI ravnateljici Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda, gospođi Romani Tekić, prije nešto manje od dvije godine, a što se dokazalo kao izrazito aktivan period u odnosu na sve umjetničke aktivnosti, doznala sam kako u virtualnom svijetu postoji Art ćakula kao 'virtualno druženje umjetnika s područja Hrvatske i šire', a za čije postojanje i opstajanje možemo odati veliko priznanje umjetnici Ivani Egić.

U vremenu pandemije COVID-19 kada su svi umjetnički događaji otkazani u onom tradicionalnom smislu koji uključuje publiku/promatrače/aktere s interakcijom uživo, ova interesantna umjetnica, vrijedna i predana, odlučila se na inteligentan potez koji je zaživio i dopustio ljubiteljima umjetnosti druženja, razmjenu iskustava i opažanja, prijenos novih i aktualnih vijesti, virtualan obilazak izložbi...

Prije nekoliko dana na platformi Art ćakula pojavio se tako i snimak posljednjeg druženja/ćakulanja, a povod je bila izložba 'Svet u slici i slika sveta' čiji koncept je predstavio erudit, vrstan profesor, zanimljiv i nesumnjivo važan povjesničar umjetnosti, u ovome kontekstu kustos izložbe, prof. dr. sc. Oliver Tomić. Snimak događaja / predstavljanja izložbe iskreno preporučujem (kao i sve dosadašnje) kao meditativno, ekspresivno, edukacijski model spoznavanja/upoznavanja svijeta i umjetnosti (i/li umjetničkog svijeta).

Zahvaljujući Oliveru Tomiću u svojstvu poznavatelja umjetnosti ulazimo u prekrasno područje ljudske imaginacije hranjene sakralnim ili svetim, interpretacijom svijeta kroz religijsku prizmu oslanjajući se na mogućnosti spajanja tradicije i njegove suvremenosti. Art ćakula poput oblaka natkrilila je tada uistinu pratitelje putem ZOOM-a usmjerivši razgovor na još jednu svakako važnu ulogu umjetnosti: osvještenje i/li edukacija u interpretacijskoj bezgraničnosti. S druge strane, riječ je o suštini znanja koje dolazi do izražaja ako shvatimo kako ista ta umjetnost nije odraz isključivo i jedino raspoloženja jedinke/umjetnika, već je spoj individualne i kolektivne povijesti, slika koje izražavaju svijet umjetnika i izvanjski svijet, njihovo nadopunjavanje pa čak i sukobljavanje.

Do svega toga nije moguće doći ako plošnošću zahvaćamo/prihvaćamo ljudsko djelovanje / djelovanje umjetnosti / umjetničku reakciju. Umjetnost također govori, ponekad apstraktno, ponekad u prvi mah nerazumljivo, često mnogima odbojno, ali to ne znači kako njezina uloga time nestaje u našem neznanju (ili zbog našeg neznanja). Šokiranje ili izazivanje drugačijim pristupom ne mora se prevoditi kao diskurs neznanja, gluposti ili diseminacija trajnih vrijednosti, rušenje normi na nivou jeftinih propagandi niskih strasti.

Umjetnost propituje granice ljudskog uma, vraća nas u stanja nezaštićenosti gdje obitavaju ustajale vrijednosti ili vrednovanja. Drugačija umjetnost, zahtijevajući drugačiji pristup, reorganizira naša znanja i poimanja, motivirajući nas na istraživanje i promišljanje. Onaj tko želi misliti znat će kako proces razmišljanja i zaključna misao (koja je prije svega odraz vremena pa je zato trenutna) ne podrazumijevaju ad hoc rješenja proizašla iz straha od nepoznatog. Uostalom, strah je najteže premostiti u životu uopće. Rutinski pregledi, rutinsko informiranje, rutinsko druženje, rutinska komunikacija su procesi trajnog zamagljenja svijeta koji nas okružuje.

Tim tragom išla je i jučerašnja promocija knjige 'Lutonjica Toporko i devet župančića' u Kući Brlić, jedne u nizu knjiga 'Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić' u nakladi Galerije umjetnina. Na promociji su sudjelovale Romana Tekić u svojstvu urednice, Irena Krumes - autorica Malog rječnika i Metodičkog priručnika te Željka Gradski kao autorica ilustracija.

usvijetubajki.org

Već na samom početku promocije ravnateljica Tekić osvrnula se na rad spomenute ilustratorice/umjetnice Gradski rekavši kako je riječ o radovima koji su 'bez klasične kompozicije' i urađeni na 'gotovo apstraktan način', a isto tako, istaknula je i kako su 'istine srca veće od istina uma' istaknuvši umjetnički simbolizam, viši odnos sa svemirom i prirodom.

Irena Krumes istaknula je važnost metodičkog dijela gdje je u fokusu prilagodba djeci iz različitih uglova/potreba: od veličine slova, rječnika koji objašnjava arhaične pojmove, čak i vrste papira kao i zadataka, a sve kako bi naglasila potrebu za edukacijom, promocijom i uključivanjem djece, ali i odraslih, ne samo u svijet bajki Ivane Brlić-Mažuranić, nego i u svijet umjetnosti i pisane riječi (dakako, čitam između redaka očigledno). Zato ne čudi što je upravo Krumes spomenula metodički dio/angažman u funkciji suptilnog pomagača u veze/povezanosti s umjetnošću.

usvijetubajki.org

Naposljetku, kada je riječ dobila umjetnica Gradski, podsjetila me na čitav niz poveznica s Art ćakulom koje sam već napisala, a prije svega na onaj 'prosvjetiteljski' dio umjetnosti/djelovanja/umijeća. Krenuvši od bunde koju je obukla, objašnjavajući kako ju asocira na oblak ('volim zamišljati da sam oblak') pa potom, zatraživši da posjetitelji zatvore oči i zamisle svijet bez oblaka, a onda bez kiše, vode, rijeke i napokon nas kojima je potrebna voda, odloživši bundicu ostala je u kombinezonu na kome je bilo naslikano stablo, a na leđima drvo s godovima sa središtem koje je činilo srce.

Istim postupkom zatvaranja očiju pokušala nas je navesti na zamišljanje svijeta bez stabala, bez krošnje bez oblaka zaključivši kako bi nas sunce spržilo i ne bi nas na kraju niti bilo. Na kraju (naglasivši ponovo kako moramo zamisliti svijet bez ljubavi, podrške i nježnosti; osvještavanje, edukacija, primjena umjetnosti kao izražajnog sredstva čak i u ekološkom, zaista humanističkom smislu pa dalje alegorijskom), ispod kombinezona pokazala je majicu s različitim bojama, ponovo s direktnom aluzijom na slojevitost svijeta u čijem središtu je ljubav. 

usvijetubajki.org

Dakle, ova umjetnica je drugačijim pristupom, ne samo na promociji knjige, već i ilustracijama u knjizi pokazala kako možemo raditi na pomirenju čovjeka i prirode, koji su postupci umjetnosti tada neprikosnoveni pokazatelji ili 'ukazatelji' nužnosti ravnoteže. Simplifikacijom ljudskih likova, promjenom dana ili prirode na slici uz ljepotu neočekivanog kolorita, ova umjetnica je izbjegla antropocentrizam, izbjegla je očekivana mjesta susreta s trulom ljudskom egoističnom unutrašnjošću. Zato jer je dokazala povezanost univerzalnosti čitanja, priče i umjetnosti za sve uzraste s obzirom na poruku i motiv djelovanja, slažem se kako s njom raste i svakim novim čitanjem i nesebičnim djelovanjem, a može rasti samo ako sebe ne stavljamo u prvi plan kao gospodare Svemira, gospodare Života, gospodare Prirode.

Čovjek je malen u egoističnosti, a velik može biti jedino onda kada pokaže veličinu Ljubavi. A ljubav, vjerovali ili ne, pokreće umjetnike koji nas uvijek upozoravaju na prisutnost umjetnosti na mjestu odakle smo je protjerali zamijenivši je ambicijama, zahvaljujući kojima vjerujemo da će nam osigurati vječnost. Ulazeći jučer u Galeriju spazila sam učeničke radove. Njihova ljepota i raznolikost, drugačija perspektiva koja zrcali osobnost i maštovitost ukazujući na dječji svijet u kome egzistiraju atipične ljepote dotaknuli su se teme ove kolumne na način obrnute socijalizacije.

Ako prihvaćam da me djeca mogu nešto naučiti, znam da će i oni prihvatiti činjenicu o klasičnoj formi učenja od starijih. Jer kako shvatiti svijet ako ne pomičemo granice njegovu razumijevanju, znajući kako su neki pomaci učinjeni davno u praktičnom smislu i tehnološkom smislu? Naša otvorenost nije nazadovanje. Dopustimo li ondje mjesto i igri, doći ćemo do homo ludensa. Uostalom, tko želi prerano ostarjeti, prerano odrasti, dopustiti učmalosti potpunu kontrolu nad životom?